Naslovna » Naslovnica » Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti

Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti

Dobra večer dragi prijatelji i hvala vam. Sretni smo što smo s vama večeras svi zajedno, ovo je naša zajednička pobjeda. Bila je Oluja u ratu, ovo je pravna Oluja. Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti – rekao je general Ante Gotovina a njegove su riječi pozdravljene gromoglasnim pljeskom više od 100.000 ljudi okupljenih na dočeku u Zagrebu.

– Ovom prilikom želim zahvaliti institucijama hrvatske države koje su nas podržale i bile s nama sve ovo vrijeme. Zahvalan sam Predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, ministru obrane, ministru pravosuđa i posebno preko ministarstva vanjskih poslova hrvatsku, veleposlanstvu u Haagu koji su bili sve ove godine s nama. Budućnost je pred nama, u našim rukama i mi smo svi zajedno. Hvala Vam i sretno!

Okupljenima se potom obratio i general Mladen Markač:

– Moram zahvaliti svima vama koji ste bili uz nas kada nam je bilo najteže, u srcu sam uvijek nosio svoju dom i znao sam da nisam sam i bilo mi je puno lakše. Znao sam da nije bilo zločinačkog pothvata i da su hrvatska policija i vojska časno oslobodili svoj dom. Sretan sam da će u budućnosti svaki Hrvat i njegovi nasljednici bilo gdje u svijetu reći ‘mi imamo svoju dom i oslobodili smo ga bez ikakve mrlje’. Izvolijevali smo prekrasnu pobjedu koja ulazi u sve anale vojnih pobjeda, sad će je izučavati bez ikakve mrlje, Hrvatska je slobodna! Stvorila je časnu oružanu silu koja je pobijedila agresora i izborila svoju slobodu. Neka dođu iz cijelog svijeta ljudi i dive se našem suživotu.

Hvala svim koji su bili uz nas u domovinu i van domovine. Svima iz srca veliko hvala. Živio hrvatski narod i hrvatska domovina, zauvijek!

S predstavnicima braniteljskih udruga generali su krenuli u Zagrebačku katedralu na svetu misu, a očekuje se i njihov odlazak u Ured Predsjednika RH.

U glas 100.000 ljudi na Trgu i dalje pjeva domoljubne pjesme, i uzvikuje: Ante! Ante! Mladene! Mladene!

Trg je prepun hrvatskih zastava i obilježja, kao i zastava braniteljskih brigada. Generali su se putem do trga pozdravljali sa svojim suborcima i razdraganim građanima.

Bozanić: Dok se radujemo slobodi generala ne smijemo zaboraviti žrtve Domovinskog rata

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić večeras je na misi u zagrebačkoj katedrali, na kojoj su nazočili i hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, istaknuo kako se ne smiju zaboraviti žrtve Domovinskoga rata, a posebno se ne smije zaboraviti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Večeras, dok se radujemo slobodi naših generala, ne zaboravljamo događaje koji su vezani uz trnovit put do hrvatske slobode i nezavisnosti, koja počiva na hrabrim ljudima, spremnima na žrtvu za dobro bližnjih i svoje Domovine, uvijek poštujući i zauzimajući se za prava drugih, rekao je Bozanić dodavši kako se večeras spominjemo početaka, oduševljenja i spremnosti hrvatskih ljudi da žive u slobodi poput drugih naroda.

Istaknuo je kako se ne smije zaboraviti sve žrtve koje su ugrađene u našu radost, prinoseći molitvu za pokoj preminulih, među kojima na poseban način za prvoga hrvatskoga predsjednika, dr. Franju Tuđmana.

Naviknuti na razne udarce, pa i na one koje duša teško podnosi, susreli smo dodir Božje prisutnosti te osjetili dar koji pokreće srce i svaki osjećaj pretvara u radost i oblikuje u riječi: ‘Bože, hvala ti’, rekao je kardinal dodavši kako su to bile prve riječi koje su mnogi ponavljali, koje su odjekivale u domovima i dušama Hrvata.

Podsjetio je da smo još jučer sklapali ruke, palili svijeće, zajedno pjevali i molitvom povezali Hrvatsku te dodao kako je u nama tinjala nada. “Zbog toga nam je srce puno što ovdje vidimo ostvarenu nadu zajedništva s našim generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačem, rekao je napomenuvši kako su se hrvatski generali, dok su kao zatočenici u mislima navraćali u Domovinu, sjećali se i Stepinčeve katedrale.

Dragi generali, Hrvatska vas si danas treba!

Bozanić smatra kako je današnja presuda važan događaj koji kao vjernici ne mjerimo političkim mjerilima.

– On je važan za naše hrvatsko društvo, za svakoga tko je ljubitelj istine i želi nositi odgovornost za Hrvatsku – rekao podsjetivši kako se vidjelo što znači oglušiti se na osjećaj naroda, na sigurnost koja postoji u našoj hrvatskoj duši.

Ocijenio je kako je ljudima kojima su pogažena prava samo zato što su Hrvati i katolici bilo jasno da nije istina ono što se nameće.

– Znali su da je istina u onome što živi na dnu duše, pred čim je čovjek ponizan i zahvalan – rekao je dodavši kako Hrvatska nije tražila tuđu nesreću nego branila svoje i oslobađala se od nasilja.

– Nije nam svejedno kad se pokušava graditi na nečemu što je daleko od osjećaja naroda – istaknuo je dodavši kako pri tom misli na pitanja o odgoju djece i mladih, o obrazovanju hrvatskih učenika i studenata.

Dodao je kako nije svejedno kada netko želi odmaknuti roditelje od djece i od odgovornosti za njihov odgoj te nametati propise i programe koji ne vode k dobru hrvatske Domovine.

– Dragi generali, hvala vam za svjedočanstvo i žrtvu! Vi se vraćate svojoj Domovini. Hrvatska vas i danas treba – rekao je Bozanić zahvalivši Bogu za očitovanje dobrote.

Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, odakle su krenuli u katedralu, generala Gotovinu i Markača je, prema prosudbi policije dočekalo više desetaka tisuća ljudi.

Psiholozi impresionirani: Gotovina je gospodin kakva nema

Pobjede ne otkrivaju od čega je čovjek sazdan nego porazi. U pobjedi se svatko doima jak i moćan, a samo su rijetki ljudi u porazu, koji im ugrožava život, u stanju sačuvati zdrav razum, snagu i dostojanstvo. Iza generala Ante Gotovine i Mladena Markača su godine provedene u Haagu. Trebalo je izdržati odvojenost od obitelji, spoznaju da im djeca rastu i sazrijevaju daleko od njih i sa sviješću da će im život možda proći – iza rešetaka. Kakav su dojam generali ostavili na psihologe? Kakvi su iznutra morali biti da bi sačuvali psihičku stabilnost sve ovo vrijeme i koliko će im trebati da se prilagode slobodi?

– Ja sam s generalom Gotovinom silno impresionirana. Sve vrijeme procesa je djelovao sabrano, mirno, pristojno. Gospodin je kakva nema. Vidjelo se za čitanja presude da stišće zube i da mu mišić igra na licu. Bio je spreman na sve. On je emocionalno stabilna osoba koja dobro vlada svojim emocijama. Sjetimo se da nije otišao ni na sprovod ocu, kako se ne bi stvarala gužva. Taj trenutak kad se digao da čuje presudu u haškoj sudnici mora da je bio za njega strašan jer se u sebi morao pitati ostajem li, ili idem…, govori umirovljena profesorica psihologije Mirjana Krizmanić.

Neka idu doma i neka žive svoj život, reći će Krizmanić, misleći na obojicu generala, iako će otvoreno i iskreno kako samo ona zna reći da Markaču prije nekoliko godina nije trebao onaj lov na veprove dok je bio privremeno na slobodi. Nakon toliko vremena provedena u zatvoru, kaže, nije ni prilagodba na slobodu laka, ali to je prilagodba na bolje. Razgovor o generalima Krizmanić je završila rečenicom “Ova je prva radosna vijest za zemlju u vrijeme kad nam ništa ne ide… Sveučilišna profesorica, psihologinja Mirjana Nazor slušala je na radiju presudu generalima.

– Jako je važna unutarnja snaga i psihička stabilnost da bi čovjek preživio ovakve situacije, koje malo tko može preživjeti, a ostati koliko toliko zdrav. Jako je važno i da su imali potporu obitelji, suboraca i naroda. Sigurno je da su i njima dolazili trenuci depresivnosti i očaja, ali opće ozračje, a za koje je važno njihovo uvjerenje da je ono što su radili ispravno, bilo je optimistično. Posljedice koje je zatvor ostavio na njih tek će se vidjeti i hoće li se psihički doživljaji i kako odraziti na njihovo tjelesno zdravlje. Markačevi problemi sa srcem su vjerojatno posljedica haškog procesa. Ne može se potpuno neokrnjen izaći iz svega ovoga, a bez ikakvih posljedica. Moramo biti pošteni pa reći da je malo ljudi vjerovalo da će presuda biti ovakva i za generale je šok ovakva presuda bez obzira što je to pozitivan šok, kaže psihologinja Mirjana Nazor. Proces njihove adaptacije na slobodu trajat će mjesecima i važno je da okolina ne bude prema njima prenametljiva. A i ako budu obasipani s previše pažnje to može biti za njih opterećenje.

[youtuber youtube=’http://www.youtube.com/watch?v=4nyXhLHDgHI’]

[youtuber youtube=’http://www.youtube.com/watch?v=UUEsVYJzJWk’]

Kome u Hrvatskoj ne odgovara Gotovinina sloboda?

Počelo je odbrojavanje i još nas bukvalno samo sati dijele od pravomoćne presude Žalbenog vijeća Haaškog suda u predmetu dvojice naših generala Ante Gotovine i Mladena Markača. U jednoj mudroj Ciceronovoj misli kaže se da treba paziti da kazna ne bude veća nego grijeh i da se zbog istog uzroka jedni kažnjavaju, a drugi i ne pozivaju na odgovornost. Naši generali, i Gotovina i Markač, ma kakva god presuda bude izrečena u petak 16. studenog ove godine, već su kažnjeni, jer su, samo zato što su branili našu Domovinu, godinama tamnovali u haaškim ćelijama, prije toga su proganjani kao zvijeri, a mnogi su blatili njihova imena kako bi oblatili i temelje hrvatske države, uprljali čistoću Domovinskog rata i pljunuli u lice stotinama tisuća istinskih hrvatskih branitelja, bez kojih slobodne i neovisne Hrvatske danas ne bi bilo.

No, uoči same presude Gotovini i Markaču mnogi se pitaju hoće li ikada zaslužena kazna sustići sve one, u Hrvatskoj i izvan nje, čiji je grijeh ugrađen u same temelje patnji i progona naših generala? Hoće li ikada sustići kazna, sukladna počinjenom grijehu, sve one koji su u svojim prekomjerno zloćudnim glavama smislili krilaticu prekomjernog granatiranja, kako bi se generale moglo progoniti i kažnjavati? Hoće li ikada sustići zaslužena kazna i sve one domaće političke slugane koji su, servilno se dodvoravajući međunarodnim moćnicima, olako pristajali ‘locirati, identificirati, uhititi i transferirati’, istinske svetinje Domovinskog rata? Sumnjamo da će ih ikada sustići tolika kazna koliki je njihov počinjeni grijeh, ali je notorna činjenica da već sada, uoči same presude generalima, mnogi u Hrvatskoj mirno ne spavaju. Vjerojatno zbog počinjenog grijeha nikada više mirno neće ni moći zaspati. Stoga se, na ovom mjestu, dok se odbrojavaju posljednji sati prije konačne presude, opravdano zapitati kome sve u našoj zemlji ne odgovara sloboda generala? Prije svega sloboda generala Gotovine. Kada se malo dublje porine u psihoanalitičke sfere političkih elita, koji su svoj društveni status i političku moć crpili na ulizničkim pozicijama prema Europi, broj onih koji strepe od Gotovinine slobode, mnogo je veći nego se to na prvi pogled čini.

Naime svi oni koji su imali svoje prste u lociranju, identificiranju, uhićenju i transferiranju generala Gotovine u Haag i na tome debelo politički profitirali, (a neki i materijalno), osjećaju nelagodu u duši i hladno im je oko srca pri pomisli da bi već sutra general Gotovina mogao biti slobodan čovjek i tako slobodan kao ptica na grani pogledati ih u oči i zapitati:’Što nam rade loše sluge, loših gospodara’! Oni će mu, svejedno, aplaudirati, kao da se sve to što se Gotovini i ostalim našim generalima događalo prethodnih godina za vrijeme njihova haškog robijanja, njih apsolutno ne dotiče. A dovoljno je samo vratiti se 11 godina unatrag na onaj čuveni skup na splitskoj rivi, kada je tadašnja oporba predvođena predsjednikom HDZ-a Ivom Sanaderom grmjela:’Ne damo naše generale’?!

Šeks ‘Juda našeg doba’

Tadašnji bivši predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Tomislav Karamarko, a sadašnji čelni čovjek najjače oporbene stranke, te 2001. godine, u intervjuu Josipu Joviću za Slobodnu Dalmaciju nije krio silno razočarenje i ogorčenje političkom optužnicom protiv Gotovine. Četiri godine kasnije Karamarko je kao šef tajne službe locirao Gotovinu, a vladajući HDZ hvalio se kako je tim uhićenjem raskrčio put pregovorima s EU. Nitko tada ponosniji i bahatiji nije bio od tadašnjeg premijera Sanadera ali i predsjednika Stjepana Mesića koji nije želio ostati na margini toga važnog događaja pa je požurio javnosti poručiti da je on, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske prvi imao saznanja o lociranju i uhićenju generala Gotovine. Podsjetimo da je tada, gotovo ushićeno izjavljivao, da ga je Tomislav Karamarko osobno izvijestio o tome i rekao da su ga službe locirale u Španjolskoj prisluškujući telefonske razgovore njegove supruge Dunje Gotovine. Svima njima, vjerojatno neće biti lako pogledati Gotovinu u oči, premda bivši predsjednik HDZ-a Ivo Sanader i sam muku muči sa sudskim procesima, pa bi tako i njemu mogla biti izrečena presuda u slučaju Hypo banke i ratnog profiterstva, kakve li simbolike, baš na dan izricanja presude generalima Gotovini i Markaču.

No, dugi je niz onih koji u sebi osjećaju grižnju savjesti za počinjeni grijeh u slučaju generala Gotovina, a u tom nizu zasluženo mjesto pripada i Vladimiru Šeksu. Podsjetimo, upravo je on gotovo deset mjeseci prije Gotovinina uhićenja kao zloguki prorok u ožujku 2005. godine prvi izgovorio onu famoznu sintagmu sastavljenu od četiri riječi:’Locirati, identificirati, uhititi, transferirati’, koja će ga, kako je to netko lijepo napisao, trajno stigmatizirati kao neku vrstu Jude novog hrvatskog doba. Možda je Šeks u ožujku 2005. godine, kada je izgovorio te riječi, teatralno mašući onim svojim prstom zbog kojeg su mnoge političke sudbine u Hrvatskoj bile trajno zapečaćene, mislio da će nakon toga postati ‘Junak našeg doba’, a ispao je, borio se on protiv toga ili ne, Juda našeg doba. Poslije mu je bio uzaludan trud da grijeh izgovorenih riječi prevali na pleća Sanadera i Mesića, jer ma koliko se silno trudio malo tko mu je povjerovao da bilo tko može natjerati tvrdoglavog Šeksa da istrči pred javnost s te četiri zloguke riječi.

Jadranka Kosor ga ne bi prepoznala

Ni bivša premijerka Jadranka Kosor, ne može se pohvaliti da u slučaju generala Gotovine ima čistu savjest. I premda je u to vrijeme bila samo ‘Sanaderova mala od kužine’, ipak kao HDZ-ova kandidatkinja za predsjednika države nije se proslavila odgovorom na novinarsko pitanje – što bi učinila kada bi susrela generala Gotovinu, koji je tada bio u bijegu. Vrludajući i zamuckujući odgovorila je da ga ne bi prepoznala jer je od njihova zadnjeg susreta prošlo dosta vremena. No, sigurni smo da bi danas Jadranka Kosor od prve prepoznala generala Gotovinu, pa i kada bi pustio bradu i brkove, iako je od tada, kada je u predsjedničkoj kampanji tvrdila da ga ne bi prepoznala, prošlo još dugih sedam godina. Vjerojatno radi ispiranja nečiste savjesti mnogo godina poslije, točnije 2011. godine, na samom izdisaju njezina ‘oktroirana’ premijerskog mandata, kada to više nikom ništa nije značilo, a ponajmanje Gotovini i Markaču, Jadranka Kosor je generalima u Haag odaslala pozdrave s proslave Oluje.

Ni Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću neće biti svejedno ako pak jednoga dana pogleda slobodnom Gotovini u oči, a ovaj ga upita kako to da je Bajić postao miljenik međunarodne zajednice i tadašnje Glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte, baš u trenutcima kada su njega locirali, identificirali, uhitili i transferirali u Haag. Sigurno ni okrutnoj Carli Del Ponte i čitavoj sviti njezinih domaćih slugu iz obavještajno političkih struktura neće biti svejedno u petak 16. studenog za vrijeme izricanja presude generalima, pogotovu ako se sjete kakve su sve igrokaze u Hrvatskoj priređivali za vrijeme njezina dolaska. Da bi dokazali bespogovorno sluganstvo i vjernost često su maltretirali Gotovininu obitelj, pretresali već sto puta pretresenu kuću, ponižavali njegovu suprugu Dunju, koju su čak beskrupulozno ostavili bez posla, a sve kako bi njihova Carla imala vrhunsku zabavu pri svakom dolasku u Lijepu Našu.

Zebnja u Karamarkovom srcu

Ipak, čini se, da će s najvećom zebnjom u srcu, presudu generalima osluškivati aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je, otkako je preuzeo čelnu funkciju najjače oporbene stranke sve učinio da ljudi od Gotovinina povjerenja zauzmu važna mjesta u stranci. Najprije se Gotovinin kum Željko Dilber nakon što je Karamarko izabran za predsjednika stranke učlanio u HDZ, potom je postao i predsjednik HDZ-ovog odbora za branitelje i svako malo u javnosti se nastoji prikazati velika bliskost Tomislava Karamarka i Željka Dilbera. Na taj se način se u javnost želi odaslati poruka da general Gotovina podupire novo vodstvo HDZ-a s Tomislavom Karamarkom na čelu. A to pak znači, ili da je Gotovina oprostio svima onima koji su sudjelovali u njegovom lociranju i uhićenju, ili pak smatra da Karamarko nije jedan od njih.

Već izvjesno vrijeme u stranačkim kuloarima kruži priča kako bi u slučaju oslobađajuće presude sam Gotovina mogao reći da je njegovo lociranje i uhićenje bilo u dogovoru s tadašnjim šefom tajne službe Tomislavom Karamarkom, čime bi dao snažan vjetar u leđa aktualnom stranačkom vodstvu, pogotovo samom predsjedniku HDZ-a. Ipak dobri poznavatelji generala Gotovinu čisto sumnjaju da bi se general, nakon svega što je propatio i stoički podnio, olako dao uvući u dnevno političke vode i to još u funkciji Karamarkova odvjetnika. Te činjenice je, čini se duboko svjestan i sam Karamarko, pa se, otkako je izabran za čelnika stranke, najtemeljitije pripremao dočekati presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, jer objektivno od oslobađajuće presude, u političkom smislu najviše bi profitirao HDZ. Ipak, u samoj stranci, a još više izvan nje, ima još puno onih, a toga je svjestan i Karamarko, koji bi rado priupitali aktualnog šefa oporbe gdje je on bio i što je radio kad je sa svih strana grmjelo iznad Gotovinine glave. I konačno veliko je pitanje što će se dogoditi u Gotovininoj glavi kad bude slobodan i hoće li u određenom trenutku, u njemu progovoriti ratnik kojem je povrijeđena čast, ponos i dostojanstvo.

Hoće li jednog dana general Gotovina imati potrebe isprazniti dušu i reći punu istinu o svemu što mu se događalo prije i poslije lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja. Što ako Gotovina shvati da dok je on kao pravednik tamnovao da je u Hrvatskoj za koju se borio uglavnom krivda carovala. Progovori li Gotovina mogle bi popucati mnoge političke brane u Hrvatskoj. Stoga se Gotovinine istine mnogi pribojavaju koji su u to vrijeme dali svoj obol njegovu uhićenju – od Mesića, Sanadera, Jadranke Kosor, Karamarka, Bajića, Šeksa i čitave bulumente više i niže pozicioniranih državnih dužnosnika. U slučaju oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču mnogima bi se, dakle, zaledila krv u žilama, pogotovu onima koji su na ovaj ili onaj način profitirali na patnjama hrvatskih generala.

Novinarske perjanice kao Savo Štrbac

Kako li bi se tek osjećale novinarske perjanice poput Davora Butkovića, Mladena Plešea, Jelene Lovrić i inih koji su godinama svojim huškačkim tekstovima na račun hrvatskih generala i same oslobodilačke akcije Oluja napisali gomile pamfleta kojih se ne bi zastidio ni sam Savo Štrbac.

A kako bi na Gotovininu oslobađajuća presudu gledala u Kukuriku koaliciji. Vjerojatno kao i HDZ-ovi saborski zastupnici na borbu Mirka Filipovića i brazilskog borca Minotaura iz 2003. godine u vrijeme Račanove Vlade. Tada su u sabornici Hrvatskog sabora bila dva navijačka tabora, jedan SDP-ov čiji su zastupnici zdušno navijali za njihova stranačkog kolegu Mirka Filipovića, i drugi HDZ-ov čiji su zastupnici otvoreno navijali za Minotaura. Na žalost, na Mirka Filipovića, u tom trenutku mnogi u HDZ-u, nisu gledali kao na hrvatskog borca nego kao na njihovog žestokog političkog protivnika, pa je pobjeda Minotaura bila i njihova pobjeda u političkom smislu. Tako bi najvjerojatnije i mnogi u vladajućim strukturama, kroz uskostranačke naočale i dnevno političku prizmu gledali na oslobađajuću presudu generala Gotovine. Zahvaljujući čijem herojstvu su, između ostalog, i oni danas na vlasti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Na sreću ipak je najvjerodostojniji sud hrvatskog puka, koji će zajedno sa našim braniteljima na svim velikim gradskim trgovima u našoj zemlji čekati presudu hrvatskim generalima u petak 16. studenog. Biti će veoma zanimljivo osluškivati čije će ime tada najviše dozivati.

preuzeto:dnevo,hr,vecernji.hr,dnevnik.hr

[youtuber youtube=’http://www.youtube.com/watch?v=W9jI8tOJ5S4′]

Josipović: Dokaz da Tuđman nije planirao protjerati Srbe

Kad je 15. travnja 2011. izrečena prvostupanjska presuda Gotovini i Markaču, predsjednik Ivo Josipović izjavio je da je šokiran i time izazvao reakciju međunarodne zajednice, pa je to spomenuto i u izvještaju haaškog tužitelja Sergea Brammertza.

Sad, kad je teza o udruženom zločinačkom pothvatu pala u vodu, a generali oslobođeni, nametnulo se pitanje znači li to na neki način i rehabilitaciju Franje Tuđmana.

Presuda daje drukčiju sliku hrvatskog vodstva, pokazalo se da nije postojao tzv. zajednički zločinački pothvat i da vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom nije tada na Brijunima planiralo protjerivanje sugrađana srpske nacionalnosti. Ono što je potpuno jasno, optuživanje generala čija se nevinost na kraju pokazala rezultat je nevoljkosti da se u Hrvatskoj na vrijeme reagira na zločine kojih je bilo.

Kažete, dakle, da ničega ovog ne bi bilo da su se zločini na vrijeme procesuirali.

Tako je. Podsjetit ću da je jedan od najvažnijih razloga moje ostavke na članstvo u Savjetu za suradnju s Haaškim sudom 1998. bilo to što Savjet nije prihvatio moj prijedlog da se generalu Gotovini u Hrvatskoj omogući razgovor s haaškim istražiteljima. Vjerujem da bi on, kao što je to učinio general Petar Stipetić, već tada razjasnio svoju ulogu u ratnim događajima.

I danas se u javnosti raspravlja o tome tko je odgovoran za to što Gotovini nije omogućen razgovor s istražiteljima.

Mislim da to danas više nije važno, nema potrebe to pitanje otvarati. Mogu pretpostaviti da su svi postupali u dobroj namjeri.

A mislite li da je važno i drugo pitanje, tko je haaškim tužiteljima dao tzv. brijunske transkripte?

Tu je važno reći da je, bez obzira na sav teret i sve stradanje koje su prošli generali, Hrvatska imala dužnost surađivati s Haagom, pa i da daje dokaze. Danas, temeljem ove presude, kritizirati one koji su provodili poslove suradnje ne bi bilo korektno. Da se nije surađivalo, Hrvatska danas ne bi bila pred vratima EU. Pri tome ne želim reći da je riječ o trgovini, riječ je jednostavno o izvršavanju obveza koje je svaka država imala prema Statutu Suda.

Što kažete kao pravnik na samu presudu?

Teško je ići u detalje, jer treba vidjeti tekst presude, ali glavne naznake idu prema tome da Žalbeno vijeće nije prihvatilo dva temelja prvostupanjske presude. Otpala je teza o prekomjernom i nezakonitom granatiranju i teza o zajedničkoj namjeri državnog i vojnog vrha da granatiranjem i na druge načine dovedu do protjerivanja.

Prvostupanjska presuda bila je čudna, izmislili su i standard od 200 metara…

Bio sam iznenađen i kao pravnik, ali presudu, i kad je pogrešna, moramo poštovati. Ti nedostaci koji su bili u presudi bili su predmet žalbe i pravo se pokazalo kao dostatan mehanizam da dosegne pravdu. U ovoj presudi spojili su se zakonitost i pravednost. Ostaje taj dio velike ljudske nepravde prema ljudima koji su tolike godine bili u pritvoru i njih im ne može nitko nadoknaditi, ali sam siguran da će im to stradanje ublažiti veliko poštovanje i ljubav ljudi ovdje u Hrvatskoj.

Sad Hrvatska zapravo nema nikoga tko bi bio osuđen u Haagu. Ima li to političke implikacije?

Sigurno ima, posebno u odnosu na karakterizaciju Domovinskog rata. Imali smo prilike slušati neke političare, domaće i strane, koji su uvijek rat primarno vezivali za zločinački pothvat. Sad toga više nema. To ne umanjuje našu obvezu da prepoznamo zločine koji moraju biti kažnjeni. Bilo je individualnih zločina koji se ne mogu opravdati. U političkom smislu treba istaknuti da ova presuda mora potvrditi demokratski karakter Hrvatske, pravedan karakter Domovinskog rata ne smije djelovati dezintegrativno na hrvatsko društvo, nego mora biti u funkciji nastavka procesa pomirenja. To znači da sve žrtve moramo prepoznati, da moramo nastaviti s pozitivnim procesima pomirenja ne samo u Hrvatskoj nego i regionalno.

Pomirenje između Hrvatske i Srbije zasnivalo se donedavno uglavnom na dobrim odnosima između vas i bivšeg srbijanskog predsjednika Tadića koji je ne samo davao ružne izjave o Oluji nego je i rekao da bi bilo dobro da Haaški sud osudi Gotovinu.

To je bilo očekivanje koje se temeljilo na prvostupanjskoj presudi, a to sada otpada. Sigurno ne možemo očekivati da ćemo u svim aspektima gledati jednako na povijest, to je nerealno. Bit će stanovišta s kojima se nećemo moći složiti, ali treba naći onaj minimum konsenzusa, a to je volja za mirom, pomirenjem i poštovanjem svake žrtve.

Hoćemo li ikada dočekati pravu ispriku iz Srbije koja ne obuhvaća samo zločine nego agresorsku politiku, osvajački rat?

Za neke geste svako društvo mora sazreti u demokratskom i svakom drugom smislu. Vidjeli ste, Crna Gora je dala ispriku. Boris Tadić je osudio Miloševićevu politiku, i to je bio važan iskorak. Ta isprika nije zvučala sasvim zadovoljavajuće, ali u vrijeme kad je dana bila je važna gesta i doprinos pomirenju. Uvjeren sam da će doći vrijeme i za sagledavanje političkih aspekata rata na sličnim osnovama. Trajni mir znači i spremnost na ispriku, na prihvaćanje odgovornosti, uvažavanje svake žrtve.

[youtuber youtube=’http://www.youtube.com/watch?v=GIUe1imKMEU’]

[youtuber youtube=’http://www.youtube.com/watch?v=wrQuPr9CRaY&playnext=1&list=PL81523532B731C11F&feature=results_main’]

[youtuber youtube=’http://www.youtube.com/watch?v=AcFm3FwIRik’]

Comments

comments

Pročitajte

Krešimir Šimić povećao prednost u ukupnom poretku

Treća dionica 17. memorijalnog ultramaratona Zagreb-Vukovar završena je sinoć dolaskom ultramaratonaca u Slavonski Brod. U …