Međunarodno priznanje Hrvatske 15.siječnja 1992.-15.siječnja 2013.
Međunarodno priznanje Hrvatske je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija i sljedeći dan su se novosamostalne države uzajamno priznale.
Paralelno je tekao proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, gdje su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su priznale Hrvatsku tokom 1991, a od njih prva Litva. Te su države u to doba i same bile tek djelomično priznate.
Od općepriznatih zemalja Hrvatsku je prvi priznao Island, 19. prosinca 1991. Island je također prvi priznao i baltičke republike.
Istog dana je Njemačka objavila priznanje koje je međutim trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Priznanje su najavile i Italija, Švedska i Vatikan.
Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja.
Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Dan 15. siječnja se obilježava kao Dan priznanja Hrvatske, iako nije državni praznik.
Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, SAD u travnju, a Indija u svibnju.
Na sjednici Glavne skupštine 22. svibnja 1992. koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Hrvatsko je izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.
Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države. Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je uključivao uzajamno priznanje, 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine. Sredinom 2010. Hrvatsku još nije formalno priznalo 20 država, među kojima Niger, Ruanda i Liberija.
14 godina od mirne reintegracije
Tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić podsjeća kako se u povodu te zajedničke odluke zemalja EZ-a na Jelačićevu trgu spontano okupilo mnoštvo građana u slavljeničkom raspoloženju, kojima se pridružio i predsjednik Franjo Tuđman.
Navodi kako je Predsjednik tada izjavio: Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan je protekao radno kao i obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši predci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države.
Gregurić ističe kako je i sam u izjavi za Hrvatski radio rekao: Priznanje Hrvatske znači konačnu potvrdu borbe što ju je Hrvatska vodila za svoju samostalnost i suverenost. To je ujedno i službeno priznanje da Jugoslavije više nema, što će omogućiti da se lakše i brže okonča prljavi rat protiv Republike Hrvatske te da se što prije krene u obnovu domovine.
Hrvatsku je čekao opsežan posao na uspostavi diplomatskih odnosa, a malo je poznato da se vodila i bitka s vremenom jer su već bile određene mirovne snage UN-a za krizna područja Hrvatske, istaknuo je Gregurić, dodajući kako je utvrđeno da se uspostavom prekida vatre bližio dolazak mirovnih snaga na neka krizna područja, što je trebalo značiti prekid agresije na Hrvatsku.
Naveo je kako je Jugoslavija prema stajalištu Arbitražne komisije EZ-a bila u procesu raspadanja, a to je, istaknuo je, značilo da više ne postoji legalno federalno tijelo, čime je među ostalim Jugoslavenskoj narodnoj armiji oduzet
status federalne institucije. Hrvatskoj je odgovaralo da mirovne snage dođu poslije 15. siječnja 1992. jer bi tako došle u međunarodno priznatu državu Hrvatsku, napomenuo je, dodajući kako je hrvatska strategija bila u prosincu 1991. usmjerena na uvjeravanja europskih država za što skorije međunarodno priznanje, pa je tako i UN specijalni sporazum sklopio s Hrvatskom.
Tadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan smatra kako je na odluku EZ-a da prizna Hrvatsku utjecalo barbarsko ponašanje JNA, koja se otvoreno stavila u službu velikosrpskog koncepta, te promjena političkih odnosa među europskim zemljama u kojima opstrukcija Francuske i Engleske više nije mogla proći bez velike štete za njihov politički i demokratski kredibilitet. Dodao je kako je to znala vješto iskoristiti njemačka diplomacija, koja je uz pomoć Vatikana i još nekoliko Hrvatskoj sklonih zemalja povela odlučnu akciju za priznanje Hrvatske prisilivši dotadašnje kočničare da se pridruže toj akciji.
Domljan je u izjavi za Hinu podsjetio kako su neke zemlje, poput Litve, Latvije, Estonije, Islanda, Irske, Švedske, Norveške, Poljske, Ukrajine, Kanade i Australije, već bile priznale Hrvatsku. Smatra kako je tvrdnja o preranome međunarodnom priznanju Hrvatske, koje je navodno potaknulo rat, perfidna politička floskula, smišljena u engleskoj propagandnoj kuhinji, te da je po svojemu cinizmu ravna izjavi Johna Majora da se u Hrvatskoj vodi građanski rat, ili izjavi Francoisa Mitterranda da ne treba dodavati rat na rat, što je, ističe Domljan, zapravo bio poziv međunarodnoj zajednici da pasivno promatra srpsku agresiju. Sve su te izjave gledane iz današnje perspektive zapravo bile pranje savjesti i nemoćna osveta gubitnika koji su se u povijesno prijelomnom trenutku hrvatske borbe za slobodu i demokraciju našli na strani zločina i represije, ustvrdio je tadašnji predsjednik Sabora.
Ocijenio je kako su se priznavanju Hrvatske i Slovenije najviše protivile Engleska i Francuska jer su u nestanku Jugoslavije vidjele gubitak utjecaja na Balkanu te je ustvrdio kako je takva politika bila osuđena na propast. Velike nacije vole drugima držati prodike iz slobode i demokracije, ali se i njima dogodi da propuste neku povijesnu lekciju pa je moraju naknadno učiti, rekao je.
I tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović smatra kako su na odluku EZ-a da prizna Hrvatsku presudno utjecali brutalnost srpske agresije i užasna stradanja, a posebno slike Vukovara i Škabrnje 18. studenoga, Dubrovnika 6. prosinca i Voćinu 13. prosinca 1991. Zato danas s pravom kažemo da je hrvatska žrtva u temeljima hrvatske države, ali i junaštvo Hrvatske vojske, koja se pod najtežim uvjetima branila i obranila veliki dio zemlje, rekao je Šeparović. Dodao je kako su nastojanja naše diplomacije išla u smjeru da se zaustavi agresija i da se Republika Hrvatska međunarodno prizna. Ocijenio je kako Njemačka nije priznala Hrvatsku prerano, nego sa zakašnjenjem jer se, kako je rekao, “da je do priznanja došlo odmah kada je proglašena nezavisnost i izlazak Hrvatske iz SFRJ, ne bi dogodila crna jesen 1991. u Hrvatskoj. Bio bi to napad na međunarodno priznatu europsku državu sa svim posljedicama koje bi slijedile, rekao je, dodajući kako se dugim čekanjem dalo vremena Lončaru i Markoviću da preko UN-a uvedu embargo na oružje uz tvrdnju da je u Jugoslaviji građanski rat pa je nasilje JNA, Srbije i Crne Gore moglo krenuti na hrvatski narod.
Ustvrdio je kako je jedino dobro što je Europa učinila bila Badinterova komisija, koja je rekla da SFRJ više nema i da narodi imaju pravo na samoodređenje.
(wikipedija & hrt)