Udhos-Zagreb Udruga dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba
2. MEMORIJALNI SUPERMARATON ZAGREB-VUKOVAR
Putevi dragovoljaca HOS-a i bojovnika Domovinskog rata
18.-21. rujna 2003.
Tisućljetno trajanje jednog malog naroda potvrda je njegove zrelosti i spremnosti za najveća iskušenja. Povijest hrvatskoga naroda najbolji je primjer kako, usprkos vremenitoj, višestoljetnoj borbi za utemeljenje vlastite države, jedan mali narod može dati velike ljude, velike heroje i velika djela.
Nepresušna ljubav za dom i bližnjega i uznositi ponos za nacionalno utkali su se kroz stoljeća u svaku poru našeg čovjeka. Mi, baštinici ljubavi i slobode koju je obranio i naš Vukovar, nikada ne smijemo zaboraviti ono što smo baštinili na muci, patnjama i žrtvi. Grad Vukovar, raspet i uskrsao, kroz tu je ljubav postao nadahnućem za budućnost. Postao je simbolom ponovnog rađanja iz ruševina i pepela.
Ivan Jelavić, profesor povijesti
Telefon je zazvonio početkom kolovoza, u vrijeme mojih priprema za 112 kilometarsku trku Šestanovac – Knin. Upravo u trenutku kad sam nakon višesatnog plivanja izlazio iz mora, nazvao me gospodin Damir Štimac i pozivao da se pridružim II. Memorijalnom supermaratonu Zagreb-Vukovar. Bio sam zahvalan, ponosan i sretan što mi je svojim pozivom otvorio mogućnost da kao Hrvat iz Dalmacije sudjelujem u povezivanju ruku sa sjevernom Hrvatskom i posebno s Vukovarom čiji spomen me odmah ispunio domoljubljem. Odmah nakon trke u Kninu koju sam trčao povodom Dana Pobjede i Domovinske zahvalnosti, zaokupile su me nove pripreme, pripreme za veliki supermaraton.
II MEMORIJALNI SUPERMARATON ZAGREB – VUKOVAR 2003.
18. rujna 2003. godine II. Memorijalni supermaraton startao je iz Zagreba. Startali smo nas sedmorica maratonaca. 350 kilometara trebalo je pretrčati u četiri etape. Prva etapa od 50 kilometara trčala se od Zagreba do Ivanić-grada. Tih dana temperatura je sezala do 33, 34◦C. Bilo je jako vruče. Trčali smo brzo i trka je bila iscrpljujuća mada smo putem imali dovoljno vode. Kriza je počela već na 25-tom kilometru. Četvorica su odustala. Samo nas trojica stigli smo do cilja. U vodstvu smo se izmjenjivali moja malenkost Ivan Jelavić iz Podprologa kod Vrgorca i Miljenko Dokuš iz Dugog Sela. Tog prvog dana ja sam pobijedio. Samo uvjetno kažem pobijedio, jer za nikoga tko istrči maraton ne možemo reći da je izgubio. I onaj koji stiže posljednji, samo je najsporiji pobjednik. Nosila me misao kako trebam stići do Ovčare. U Ivanić-gradu, uz medije dočekala su nas djeca i mnoštvo ljudi koji su došli izraziti podršku. S razdraganom djecom održao sam sat povijesti. Domaćini su se pobrinuli da nam se osigura dovoljno vode. Maser Hrvoje zbrinuo je naše upaljene mišiće. Nakon ugodnog druženja s prijateljima, u Ivanić-gradu smo prespavali.
19. rujna 2003. godine ujutro krenuli smo iz Ivanić-grada prema Novskoj. Druga etapa supermaratonske trke iznosila je 83 kilometra. Nakon par kilometara dečko iz Zagreba je odustao i ostali smo samo Miljenko Dokuš i ja. Putem, u Kutini, Lipovljanima, dočekivali su nas i pozdravljali predstavnici lokalnih vlasti, udruga dragovoljaca HOS-a i bojovnika Domovinskog rata, branitelji, lokalno stanovništvo i djeca. Vrućina je bila gotovo nesnosna. Ja sam imao krizu već kod Kutine i počele su mi se otvarati prve rane na prsima. Trebalo je odlučiti da li natjecanje nastaviti žestinom ili dogovorom. U drugoj etapi izjednačili smo svoja vremena. Miljenko je bio svježiji i spremniji, i stigao je prvi. Meni kao Dalmatincu problem je zadavala mikroklima i prilagođavanje na visoku vlagu u zraku, jer smo trčali kroz močvarno područje. Prije Novske dočekala su nas djeca iz Jasenovca koja su zajedno sa svojim profesorom trčala s nama pet kilometara. Uz suca smo donijeli odluku da ćemo dogovorno trčati zajedno. Do Vukovara je ostalo još 215 kilometara.
20. rujna 2003. godine krenuli smo iz Novske prema Slavnom brodu. Treća etapa od 101 kilometra predstavljala je najtežu dionicu. Bilo je paklenski vruće. 33-35◦C. Iako smo vodu imali svakih pet kilometara, a i ljudi su nam putem dodavali vodu, žega je bila nepodnošljiva. Počeli su bolovi u preponama. Znalo nam se pridružiti i po desetak trkača koji bi pojedine dionice solidarno trčali s nama. Negdje pred Okučanima rekao sam Miljenku da bi bilo dobro da bar nas dvoje izdržimo. Predložio sam da nadalje idemo zajedno. Stisnuli smo jedno drugom ruku i odlučili da ćemo zajedno i trčati, i istrčati do kraja. U duhu zajedništva i solidarnosti iz jednog su pratećeg automobila dopirali zvuci pjesme «Sude mi» Škore i Thomsona. U Novoj Gradišci dočekala su nas djeca s profesorom koji su trčali s nama par kilometara do središta Nove Gradiške. Tamo smo se okrijepili. Rane su nam tada već bile otvorene i po licu, na usnama, pucali su žuljevi na stopalima. Pravi pakao iznad naših glava i ispod naših nogu. Miljenku su se otvarale veće rane na preponama, a meni na grudima, pa smo flastere trebali mijenjati sve češće. Kao iskusni maratonci oboje smo znali da se samo prvih 50 kilometara trči nogama, a svi slijedeći trče se duhom, voljom i srcem. Lokalne radio i TV postaje također su pratile događaj i informirale o trci. Pamtim kad mi je iscrpljenom i žednom jedan čovjek pružio ruku govoreći:»Uzmi krušku, Ivane». 36 kilometara prije Slavonskog Broda dočekali su nas slavonsko-brodski atletičari, 4-5 sjajnih trkača, dokazanih profesionalaca, koji su s nama dotrčali do Slavonskog Broda, radi potpore i podrške. U Slavonskom Brodu dočekao nas je kiropraktičar Hrvoje koji je bio od velike pomoći. Unatoč iscrpljenosti i bolovima koje smo trpjeli, u svakom smo mjestu položili vijence i poklonili se žrtvama poginulih branitelja, u znak poštivanja i pamćenja.
21. rujna 2003. godine iz Slavonskog Broda, preko Vinkovaca, krenuli smo na četvrtu, najdužu, etapu svoje trke, 114 kilometara do Vukovara i Ovčare. Krenuli smo u sedam sati ujutro, a došli tek oko 21.30 sati navečer. Do Ivankova kod Vinkovaca, kako bi nam pomagao, s nama je trčao maratonac Nikola Kovač. Miljenku su se otvarale veće rane na preponama i imao je velike probleme s bolovima. Dao sam mu svoje tajice (radi manjeg trenja). I ja sam trpio bolove i bio iscrpljen, ali sam vukao trku i ohrabrivao ga: Ideš li? Hoćeš li? Izdržati bol gotovo da nije ništa u usporedbi s borbom kada treba nadvladati malodušnost. To je najteža borba u supermaratonu. Kod takvih ekstremnih napora, kao posljedica posvemašnje iscrpljenosti, desetak puta na dan javlja se misao da je ovaj put stvarno gotovo, da je kraj, da umireš, i jedino što još želiš je da se zaustaviš i spustiš se na zemlju. Obojica smo dobro fizički pripremili tijelo i u dobroj smo kondiciji, ali volja može biti prevrtljiva. Zato trčimo zajedno i povremeno se bodrimo jer znamo da će nam presuditi naša volja, mentalna snaga i psihička spremnost. Dok smo prolazili kroz Vinkovce gradom se širio miris konja i veseli zvuci Vinkovačkih jeseni, pa smo malo živnuli duhom. Protrčali smo kroz Nuštar, Bogdanovce, Marince. Kad sam ugledao poznati vukovarski vodotoranj, pouzdano sam znao da sad moram izdržati, da moram zaboraviti na bol, da moram ići stalno naprijed, prema cilju. Bol je samo slabost koja bježi iz tijela i nestaje, ako je znamo odagnati. Bol je privremena, a ponos je zauvijek. Dva, tri kilometra prije cilja, pojedini Srbi su nas pokušali isprovocirati prostački dobacujući «majku vam ustašku», a nas smo dvojica s mirom i ponosno pozdravili «živjela Hrvatska». Znali smo da nas na Ovčari strpljivo čeka dvjestotinjak branitelja i rodbine, možda već satima, jer smo trebali dotrčati još oko 19.30 sati. Iz daljine smo vidjeli avione u niskom letu i znali smo da su osječki padobranci izveli svoje počasne skokove. Znali smo i da nas čekaju ekipe Euro-sporta, Vjesnika i ostali predstavnici naših medija. Padao je mrak. Približavali smo se cilju. Ljudi su nas čekali s upaljenim svijećama. U miru i tišini. Sa stisnutim bolom. Bila je to veličanstvena slika ispunjena dostojanstvom. Doček nas je doista iskreno dojmio i dirnuo. Utrčali smo u cilj. Snagom volje i odvažnošću duha istrčali smo 350 kilometara. Nakon 35 sati, 41 minute i 52 sekunde, zagrljeni u pothvatu, natopljeni krvlju i s otvorenim ranama, dosegnuli smo cilj. Mnoge muke i izazove kojima smo tijekom trke bili podvrgnuti savladali smo i nadvladali zajednički, pa smo i slavu prolaska kroz cilj podijelili. Zajednički smo podigli i prelazni trofej koji nam je uručio dopredsjednik UDHOS-a i predsjednik Organizacijskog odbora supermaratona gospodin Damir Štimac. Predsjednik UDHOS-a gospodin Ivan Friščić uručio nam je prigodne medalje i skromnu novčanu nagradu. Prigodne medalje na grudima i pobjednički trofej visoko podignut između naših ruku simbolično su zrcalili trijumf sportske i humane snage. U ime organizatora UDHOS-a grada Zagreba gospodin Miroslav Rožić okupljenom se skupu obratio prigodnim riječima i zahvalom, a potom su se obratili i dopredsjednik SUDHOS-a gospodin Vlado Jukić i nekadašnji načelnik ratnog stožera HOS-a gospodin Anto Đapić.
Na Ovčari je ubijeno 200 ranjenika i civila. Nismo zaboravili. Ovamo se i nije moglo dotrčati bez dubokog razumijevanja i snažnog osjećaja domoljublja. Kao Fidipidis (Pheidippides) po prvi sam puta dotrčao na to mjesto. Kao Fidipidis, stigao sam na cilj i nosio poruku za pamćenje. Kao Fidipidis, doživio sam slabost i padao u nesvijest. Iznemogao, i ja sam gotovo završio kao on. Ljudi su me podizali i ja sam ustao. Kao što me moj duh podigao i pronio moje tijelo kroz cilj, tako me iz kolapsa ponovno podigao i uspravio duh ljudi oko mene. Zajedno smo stisnuli bol u srcima i smjerno se poklonili žrtvama. Uz titravo treperenje upaljenih svijeća, ravnicom se razlijegala tiha molitva. Da se ne zaboravi. Sjaj suze iz kuta oka povezao se zadnjim odbljescima dana. Pogled smo podigli prema nebu.
Ne znam što mi život nosi, ali znam da ću svagda i svugdje nositi Vukovar u srcu i isticati istinsko domoljublje i herojstvo hrvatskoga grada heroja Vukovara. Odvažnost i hrabrost bojovnika i dragovoljaca nisam opisao riječju nego vlastitim poistovjećenim činom, i zato pred njihovom žrtvom stojim ponosan.
ultramaratonac Ivan Jelavić
P.S.
Branko Zorko, naš veliki uzor i autoritet u atletici rekao je da najveće napore u atletici iziskuju upravo maraton i supermaraton. To su utrke koje u treningu traže ravnotežu između kvalitete i kvantitete, a pripreme traju 3-4 mjeseca. Zavisno od uvjeta, trčanja i staze, trkač gubi nekoliko litara tekućine i prosječno oko 5 kilograma (na 42.195 km). Stoga je za oporavak od maratona potrebno mjesec ili dva, a trčati ih se može samo nekoliko, dok je kod supermaratona još drastičnije. To je trčanje iz sporta i ljubavi.
P.P.S.
Zahvaljujem svim organizatorima i suorganizatorima, pokroviteljima, Vjesniku i ostalim predstavnicima medija, napose Ministarstvu branitelja i Ministarstvu obrane koji su dali sanitetsku ekipu koja nas je pratila cijelim putem. Zahvaljujem na svesrdnoj pomoći i podršci naše Policije koja je cijelim putem vodila računa o našoj sigurnosti na cesti i uvijek nam bila pri ruci. Posebno zahvaljujem svim trkačima, prijateljima i rođacima koji su nas podržali na bilo koji način, pružili nam potporu i hrabrili nas, našem Mirkecu koji nam je cijelim putem vidao rane, maseru Hrvoju, kiropraktičaru Hrvoju, članovima i dužnosnicima Hrvatskog atletskog saveza, kao i svim ljudima dobre volje koji su na bilo koji način podržali ili pomogli ovu manifestaciju domoljublja i sportskog duha.
