Naslovna » sudhos » HOS u Vukovaru

HOS u Vukovaru

HOS u Vukovaru, priča jednog pripadnika

”Ja sam „Kutina“, tako su me svi zvali moji prijatelji, ratnici, hosovci i ostali branitelji. Preživio sam pakao, doživio rađanje slobodne i neovisne Hrvatske, mnogi nisu. Umrijet ču sretan i na svome, zahvaljujući njima, herojima Vukovara, Hrvatske: Zdravko Bezuk, Ivan Krajinovič – Ičo, Dragan Peša – Šiljo, Ivan Brdar, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašič – Tihica, Rudolf Vukovič – Senzen, Željko Delič – Švico, Ohran Merič, Dragan Granič, Jeann Michel Nicollier – Francuz, Mladen Amstrong -Grof, Robert Šilič – Robi, Duško Smek – Bosanac, Jadranko Anić Antič – Šnicla, Tomislav Lesič – Dok, Pavao Spudič – Dado, Vid Ivanič, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Zdravko Špalj – Papundek, Anđelko Sakač, Ante Šarič, Zoran Antunovič, Nikola Bogojevič, Dubravko Rusek…

Tihomir Iveta – Piđo, Željko Špiljar – Žac, Velimir Kvesič – Velja – umrli nakon Domovinskog rata od posljedica…“
O Domovinskom ratu se pisati može jako puno i dugo, ali jedno je sigurno, slobodna je i nezavisna, a to ne bi bila bez Hrvatskih branitelja. Na žalost, bez poginulih se nije moglo, ali još gore od toga je zaboraviti ih. Konkretno mogu reći nešto o obrani Vukovara, jer sam sa skupinom dragovoljaca HOS-a, bio tamo. Od nas 58, 25 je poginulo, a 17.11.1991 godine, kada je grad gorio i kad je bilo pitanje sati kada nećemo uspjeti oduprijeti se mnogo nadmoćnijem, odmornom i dobro naoružanim neprijateljem, krenulo je nas 7 hosovaca koji smo mogli „hodati“, u proboj. Neki su uspjeli u prvom i jedinom konvoju teških ranjenika izaći u Listopadu, neki su ostali ranjeni u bolnici, na žalost, završili su na Ovčari, masovnom stratištu. Troje je umrlo nakon Domovinskog rata, jedan od njih i naš Kutinčan, Velimir Kvesič. Ivan Krajinovič – Ičo je kao ranjenik ubijen na Ovčari. Zdravko Bezuk je umro od posljedica teškog ranjavanja 10.11.1991 godine u Vukovarskoj bolnici. Ja sam tri puta ranjen, ali ipak sa Petrom Gelom (Kutinčan) i pokojnim Velimirom Kvesičem, te malobrojnom grupom preživjelih branitelja Vukovara, uspio doći do Vinkovaca, do slobode. Ostaje mi da govorim o njima, kojih više nema, koji ne mogu govoriti, jer su dali najviše, svoje živote, da bi mi danas živjeli.

Pokušati ču vam dočarati to vrijeme, možda jednom i knjigu napišem, jer nitko nikad nije napisao knjigu o dragovoljcima HOS-a, nitko ih ne spominje, vrijeme je da koliko mogu opišem vrijeme obrane grada Vukovara 1991 godine.

„NEISPRIČANA PRIČA“

– Kako je HOS branio Vukovar –

”Dolazeći u Vukovar, 27.9.1991 godine, nitko od nas, ni slutio nije kakve će razmjere imati rat, koji nam je nametnut. Bila je to jesen, krvava, koja će biti upisana u temelje stvaranja Hrvatske nam slobodne države. Došli smo dijelom naoružani, dijelom ne, bolje reći dio je imao oružja, dio ne. Primjerice, ja sam imao samo bajonetu, dok moj Kutinčan, Petar,“špagina”, upitne kakvoće i bojeve spremnosti. Naš konvoj vozila je došavši u Bogdanovce, bio“počašćen“granatama od neprijateljske strane, tako da smo poiskakavši iz vozila, našli zaklon među, i u kućama Bogdanovca. Nakon smirivanja, donesena je odluka, da prespavamo, te da ujutro krenemo u Vukovar. U Bogdanovcima, drugi dan ujutro je bio polazak prema Vukovaru, ali smo Petar i ja zaspali, da ne povjeruješ. Digli se mi ujutro, kad nema vozila s kojima smo došli, pitamo domaće ljude di su Hosovci, oni pokazuju prema Vukovaru, majko mila, nije ni krenulo, a mi već usrali stvar, u početku. Srećom, nešto kasnije su naišla dva vozila koja su išla prema Vukovaru, tako da smo se s njima dovezli u grad Vukovar. Sjećam se kako smo zastali na putu kroz kukuruz, jer smo naišli na nekoliko auto olupina, vidim da su friške olupine a nigdje nikoga.Vozač je lagano vozio pored njih i bez problema smo izašli iz kukuruznih polja, iako je popriličan strah bio prisutan, u zraku se osjećalo kao da će svakog trenutka zapucati, međutim, srećom nije. Imali smo sreće, nije bilo zasjede, za razliku od nekih koji su prije nas išli prema Vukovaru. Naši, Kutinčani, su mislili da smo se izmiješali u pokretu i da smo u nekom od vozila, tek po dolasku u grad su skužili da nas nema. Stigli smo u grad i vozač je također išao do baze Jastreba, točnije do zapovjedništva. Tamo smo zatekli naše Hosovce. Velja je naravno bio ljut, ali je brzo zaboravljena ta epizoda, jer zapovjednik obrane Vukovara je stao pred nas i održao govor, točnije upoznavanje sa njim i situacijom u gradu.Predstavio se i opisao potom stanje na linijama bojišnice te rekao kako idemo na najteži dio fronte, Sajmište. Naravno, nitko od nas nije imao pojma o čemu se radi, tek nekoliko dana kasnije, dobro smo shvatili o čemu se radi. Sajmište ili bolje reći, dio na koji smo mi bili raspoređeni, je odabrano za nas, kako je rekao zapovjednik, da osim težine bojišnice, smo bitni i za podizanje borbenog morala. Osjećalo se kako su nas svi drugi Hrvatski branitelji sa poštovanjem primali, jer, HOS je bila svuda organizirana i prisutna Dragovoljačka formacija. Znalo se da to nisu šminkeri u lijepim odorama sa lijepim novim naoružanjem, mada ni mi nismo bili imuni na to, iako vrlo malo, ali uglavnom su dragovoljci HOS-a bili na najkrvavijim dijelovima Hrvatske. Bilo je i onih koji su smatrali da smo super – specijalci, kamikaze, da ne kažem svemirci.

«Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih“nije bilo ni traga…» (Izvor: knjiga Alemke Mirković pod naslovom «Glasom protiv topova»)

Ubrzo su shvatili da smo naravno i mi kao oni, Hrvatski bojovnici sa istim ciljem, obrane Domovine. Ono po čemu smo bili specifični, je bila velika motivacija, te grupe iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva. Uglavnom su to bile skupine od po pet – šest ljudi iz Velike Gorice, Kutine, Bosne i Hercegovine, naravno Slavonci, najviše Zagrepčana, Francuz Jeann, ekipa sastavljena od naših gastrajbartera… Dio satnije HOS-a je bio na obuci u Sloveniji, koju su održali stručnjaci za eksploziv i diverzantsko djelovanje. Naime, smatralo se, u počecima 91′ godine, da neće biti izravne agresije, već da će HOS djelovati kao male skupine zadužene za postavljanje eksploziva u vojnim objektima, te „uklanjanje „oficira omražene neprijateljske tzv Jna. Međutim, ipak tako nije bilo, a obuka je bila dragocjena. Dio HOS-a je i prije Vukovara imao borbene kontakte, kod Karlovca. Sve u svemu, „šarena „ekipa, koja je bila kompaktna, pokretna, učinkovita i svi sa istim ciljem, Nezavisna Hrvatska. Nosili smo na šarenim vojnim odorama oznaku HOS-a, to je bilo ono ključno što nas je povezivalo u mogu reći satniju. Svi smo imali istu oznaku na rukavu, koja je bila jasna o kakvim se dragovoljcima radi. Hrvatska stranka prava, stranci kojoj smo pripadala, nije bila u to vrijeme stranka koja je puno pričala, već se bezrezervno stavila na branik Domovine te ju branila s puškom u ruci. Nosili smo oznaku sa natpisom „Za dom spremni“, svi smo znali njeno značenje, i s ponosom smo je nosili. Težnja Hrvatskog naroda da bude samostalan nije od par godina, već nekoliko stoljeća. Kako se boriti protiv četničkih spodoba, nego da i mi budemo spremni na borbu za život ili smrt. Nismo mogli nosit oznake“mir“ili“cviječe”, dali smo im odmah do znanja da s nama neće biti kao na žalost sa dobrim dijelom nenaoružanim Hrvatskim pukom, kojeg su mogli savladati. Nismo nosili crne odore, jer nismo ih imali gdje nabaviti,nismo jeli malu djecu i nismo „letjeli“, kao po propagandi neprijateljske strane, ali ono što je bila istina, je to da gdje smo bili na fronti, mnogi neprijateljski vojnici su nas zapamtili. Isto tako, treba reći kako je to na izgled bila neravnopravna borba. S jedne strane neprijatelj koji je imao bukvalno sve od naoružanja i nije oskudijevao u streljivu i opremi, a s druge strane mi, sa malo naoružanja, streljiva i logistike, ali sa velikim srcem i hrabrošću, što je njima uvelike nedostajalo. Hrabrošću i domišljatošću se nadoknađivao taj nedostatak oružja. Pobjeđivali su tamo gdje su zaista bili u ogromnoj prednosti ljudstvu i tehnici te konfiguraciji terena, kasnije kako je Hrvatska vojska stasala i sve se bolje naoružavala, potukli smo ih na svim linijama do nogu. Na žalost, ono što je neprijateljsku „bandu“, ne vojsku, „krasilo „je nakon svih njihovih agresorskih akcija u kojem bi zauzeli Hrvatski prostor, su pokolji naroda koji se nije uspio izvući iz ratnog vihora. To je bilo strašno, strašno je vidjeti civile poklane ili pobijene bez ikakvog razloga, a da ne pričamo o ritualima klanja i masakriranja ranjenih Hrvatskih vojnika ili zarobljenih. To je ono što danas smeta Hrvatskog branitelja i građanina, vrlo malo je osuđenih za ratni zločin, a bilo ih je jako puno. Ne smije se nikome“oprostiti „je tim činom se obezvrijedila svaka žrtva Domovinskog rata, ne smije se „ozakoniti „ratni zločin, kakva je to poruka budućnosti ? Da se opet ponovi, jer nije bilo kazne, jer „smo „zaboravili kakav je to bio krvav i okrutan rat u kojem se nije štedilo nikog. U kojem smo napadnuti iz Srbije, Crne gore i Bosne hercegovine, u kojem smo se branili kako smo mogli i s čime smo u tom trenutku raspolagali. hosovci su sa ponosom nosili oznaku i bili smo svuda prepoznatljivi kao bojovnici koji neće odstupiti, pa i mimo naređenja nadređenih. Nismo bili duhovi drugog svjetskog rata već dragovoljci spremni za obranu doma i dati život za to, nismo se kolebali i bili neodlučni, odmah smo pokazali svima da s nama nema kompromisa, samo je jedan cilj, nezavisna i slobodna Hrvatska, pa makar i morali mrijet. Ličani, Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Istrani, Hercegovci, Bosanci (sada Bošnjaci), dijaspora, građani Hrvatske Srpske nacionalnosti, svi su oni bili u HOS-u. HOS je značio Hrvatski ponos. Općenito dragovoljačke postrojbe u Domovinskom ratu su bile dragocjene i bitne za ključnu 1991 godinu, jer da ih nije bilo tada, kao i specijalaca policije i pričuvne policije koji su bili prvi, pitanje bi bilo kako bi se i od čega stvorila Hrvatska vojska, jer dali smo vremena da se „stvori „Hrvatska vojska, opremi i obuči. U to vrijeme je bila na sceni Hrvatska sloga, zbog obrane sebe i svojega, ali i stvaranja države, skidanja Jugoslavenskih komunističkih okova. „Obični „ljudi, radnici, seljaci, intelektualci, studenti, pretvarali su se u specijalce, policajce, dragovoljce, vojnike, HRVATSKE.
Sajmište, krvavo, krvavo Sajmište…
Došavši u Preradovičevu ulicu, naše prvo odredište, shvatio sam djelom na što je Jastreb mislio. Borbe su na Sajmištu bile ulične, pola ulice držimo mi, pola oni. Taj dio predgrađa je bio pust, vidljivi su tragovi granata i borbi, ruševine i miris paljevine. Čim smo stigli, stigla je i dobrodošlica u obliku poznate Srpsko četničke tradicije, granate su zasipale Preradovičevu ulicu, očito su imali informaciju da smo stigli. Vozila su nam gotova sva uništena pa i dio akutno potrebnog naoružanja u njima. Svi smo preživjeli taj doček i drugi dan smo se raspoređivali po punktovima. Imali smo čast upoznati Kačića, („Bojlere „), legendu tog djela Sajmišta, koji je na žalost, ubrzo poginuo. Rasporedili smo se na način da kod svakog raskrižja, smo sa svake strane imali po oko 7 – 10 ljudi, „šareno „naoružanih. Pod tim mislim da je u svakoj grupi bio čovjek ili dva kako gdje zadužen za oklop, znači ili Osa ili ručni bacač. Šarac m 53 ili pkt također nešto od toga a ostatak naoružan pješačkim naoružanjem. U početku nismo imali svi oružje, među njima sam bio i ja. Srećom, treći dan smo bili svi naoružani, došao sam do Rumunjskog kalašnjikova, u početku sreća i ljubav bez kraja, a ubrzo već, majko mila. Kako su dani prolazili, tako su borbe bile sve žešće i učestalije, pa je shodno tome, moj „Rumunj „„radio „kao blesav, ali se i cijev pregrijavala, što nije naravno bilo dobro. S vremenom sam došao, od „prijatelja „s druge strane, do pravog kalašnjikova i tada sam bio „normalno „naoružan. Hlače sam imao od pričuvne policije, sive, na nogama čizme vojne padobranke, košulja vojna šarena, ispod nje vojna zelena vesta, na glavi crna marama (od cure), na marami crna vunena kapa, bajoneta crna dugačka, par bombi, pet okvira punih za kalašnjikov, nešto malo rezervnog streljiva, sve u svemu, lićio sam na pokretni cirkus a ne na ozbiljnog vojnika. Kako je sve više zahlađivalo, našao sam crnu kožnu jaknu pa sam nju nosio, a na slici dolje se vidi kako sam izgledao. Za vrijeme nastanka slike, koristio sam „pijanog ustašu „kako su to zvali četnici, a mi smo taj uradak zvali Krešimir. Naime, na pušku se stavi lijevim navojem jedna „čaša“, u nju ide plastika u koju sjedne ručna bombu m 75. Manevarska municija i evo zanimljive inovacije, uradak naših vrijednih „sklapatelja „svega i svačega u učinkovito borbeno sredstvo. Također, imam kožne vojne remene, koje mi je kum Zdravko dao, a koji su bili izvrsni radi sigurnog učvršćivanja kojekakvih potrebitih stvari, bombe, baterija, motorola itd.

Uglavnom je neprijateljska artiljerija djelovala prva, a onda bi krenuo tenkovsko – pješadijski napad. Nekako je napad najćešće počeo oko osam ujutro, valjda nakon doručka, granate su padale ko’ blesave, onda bi se čulo paljenje tenkova i oklopnih vozila, što je bio znak da se pripremimo za obranu. Tenk, transporter, pa neprijateljska pješadija koja bi ih pratila, gotovo svakodnevno isti scenarij.Ekipa s naše strane naoružana ručnim bacačima, osama, RPG-ima su rješavala oklop i vozila, a mi pratnju i osoblje vozila koji bi preživjeli. Znali smo pustit oklop malo dublje k nama, tako da pješadija misli kako je slobodno, a kad bi naši“oprali“tenkove i transportere, mi bi rješavali pješadiju, koja je pratila oklop. Tako nije bilo u početku, trebalo je vremena da se uštimamo, pomalo i nesnalaženja i neorganiziranosti, nepoznavanja terena a kako su borbe odmicale, svako je „znao „što treba učiniti. Sjećam se kako smo jednom prilikom ganjali preživjele iz transportera u Preradovićevoj ulici, uspjela su dvojica pobjeći u dvorište, a u tom dvorištu je bio bazen u kojem su se skrili u prvi mah. Došli smo do ograde dvorišta i čim sam provirio, rafal je treštio po ogradi. Vidio sam da je bazen i da su unutra, izvadio osigurač iz bombe i bacio u bazen. Nekoliko sekundi sam pričekao i nas nekoliko Hosovaca, krenuli vidjet učinak. Na moje zaprepaštenje, unutra nije bilo nikog, uspjeli su pobjeći, a što je najgore, nama iza leđa, u našu pozadinu. Vratili smo se nazad gdje je bitka još uvijek trajala, te smo nakon borbe tog dana, rekli kako ima četnika nama iza leđa, dvojica. Pošto je to dio koji je gusto naseljen, (mislim na kuće, a civili su bili po podrumima iza nas), tko zna gdje su se skrili. Međutim, već drugi dan su nam civili javili da su jednoj kući primijetili nepoznate ljude, te smo bili uvjereni da je to ekipa koju smo hvatali. Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao“ukućane“da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor : Ne predajemo se Zengama“. Onda je Švico uzvratio,“ovdje HOS, a ne Zenge, odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo. Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće.To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak, je bio fascinantan. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si na“redu”, drugo, osjećali smo da ih, ma ne znam koliko ubijemo, da će oni i dalje dolaziti, nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17.11.1991 godine. U tom kolu ludila i smrti, bilo je i smiješnih događaja, da tako kažem. Nas desetak smo trebali pretrčati jedno raskršće po kojem su pri prelascima četnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prijeći na drugu stranu, te smo čekali Šniclu (nadimak Hosovca) da i on pretrči. Međutim, njega nema, pa nema. On je inače podeblji, ali strašan zafrkant. Kad, eto njega i to na biciklu. Uhvatio čovjek zalet i prešao na našu stranu, popadali smo od smijeha. Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale počastili municijom. Ti prvi dani su bili najteži što se tiče psihe, tko je to „prebrodio“, nenormalne uvjete, svaki dan izravan kontakt sa smrču, imao je puno više šanse za preživljavanje, iako, bitan faktor je bila sreća, sudbina. Mi smo koliko toliko bili spremni za bitke, ali vidio sam dosta civila koji su morali uzeti pušku, jer bilo nas je sve manje, a oni u podrumu. Morali su se i oni priključiti i tu je bilo svega. Od mokrenja u gače, govorenja da ima bolove u srcu itd. Ne zamjeram, zaista je bio pakao, teško im je bilo, obitelji su imali tamo, mi smo ipak došli manje opterećeni, naše obitelji su bile na sigurnom. Vukovarcima koji su ostali braniti svoj dom i domovinu, svaka čast, oni, velika većina koji su pobjegli, vjerujem osjećaju grižnju savjesti.

Jutro, artiljerija po ustaljenom običaju odradila svoje, za dobro jutro, te smo čuli kako tenkovi pale motore i spremaju za napad. Kod raskršća smo sjeli uz jednu kuću nas sedam. Prvi je bio Šnicla, koji je osmatrao ulicu koju su oni držali, očekujući odande napad. Pored njega Željko sa ručnim bacačem, zadužen i obučen da skida oklop, a nas petorica ostalih, zaduženi za pješadiju. Tako mi sjedimo, kad na cestu padne minobacačka granata nekih stotinjak metara od nas, gledam i mislim, jebo te, koji ful, kad evo sljedeće, pedesetak metara. E, sad već se gledamo, ali nitko ništa ne govori. Petnaest sekundi kasnije, padne granata od nas desetak metara te nas zapljusne prašina i sitno od asfalta. Pogledam desno, Željko okej, ali vidim glavu od Šnicle kako krvari, lijevo od mene svi čitavi, „samo „Šnicla ranjen. Željko vadi prvi zavoj i krene ga previjati, zaustaviti krv je ono prvo najvažnije u takvim trenucima. Od nas sedam, koji smo sjedili jedan do drugoga uza zid kuće, cesta od nas dva tri metra, a granata pala vrlo blizu nas i „samo „jedan ranjen ? Imali smo veliku sreću, osim Šnicle, koji je nakon previjanja glave, ostao i nastavio borbu. Šnicla je bio omiljen među nama, debeljuškast, veseljak i u najtežim trenucima. Sjećam se kako se nakon nekoliko sati izbivanja, pojavio sa hrpom tromblona, bombi i ostalih potrepština, od kud, nisam znao, jer bilo je najvažnije imati što više streljiva i ostalih borbenih sredstava. Ja sam uspio i prespavati strahovito granatiranje jednom prilikom. Dok su svi potražili neki zaklon, ja spavao, nisam ni čuo da je vani grmljavina i to nema što nije tuklo po Sajmištu. Nakon nekoliko sati, prestale kanonade, naravno, ja i dalje spavao. Soldo dođe na kat kuće i zabezeknuto gleda u prizor. U fotelji, bez vojnih čizama, hrčem, a vani bila roštiljada na sve strane. Progledam ja i vidim Soldu kako se dere iz sveg glasa na mene, da jesam ja normalan, skinuo sam čizme, spavam kao beba, a vani urnebes. Oblačim čizme, Soldo već vani, i mislim : Jebo te, jesam ja gluh, jesam li puko možda ? Vani, kad sam izašao, više nije bilo kao kad sam zadnji put vidio. Ruševina puno više, tu i tamo se još dimi na zgarištima, svi vani, jer sada se očekuje pješadijski napad. Eto,da nema Željka, možda bi me i koji četnik kasnije budio. Valjda sam bio toliko umoran, da nisam čuo napad i borbe. Jedan od najgorih dana je bio kad je Željko bio ranjen. Počeo je napad velikih razmjera, kotrljala se velika sila, po svim nama bližim ulicama, buka tenkova, minobacači rade, uvertira za pješadiju. Nakon što je uništio tenk ručnim bacačem, vratio se da s još jednim punjenjem počasti i pješadiju, međutim, nekoliko metaka ga je zahvatilo. Trbuh, noga, ruka, stražnjica, gotovo da nema gdje nije bio ranjen. Ićo se zaletio na cestu po njega i uspio ga izvući na sigurno. Dok je borba trajala, Ićo ga je previo zavojem i javljeno je vozilu da dođe po njega, da ga odveze u bolnicu. Tek kad je netko iz moje grupe stradao, iz mog mjesta, sugrađanin, prijatelj, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Naime, čovjeka pogodi kad netko pogine ili bude ranjen, ali nekako ne misliš toliko o tome, jer ne poznaš čovjeka, a kad netko blizak strada, onda se često o tome misli. Željko je krvario iz trbuha i to je bilo ono najstrašnije, bojali smo se da mu nema spasa. Ipak, ima Boga, metak ga je zahvatio ne direkt u trbuh, više sa strane, tako da nije bilo opasno za život, pokazalo se da je teža rana u potkoljenicu, metak ga je pogodio direkt u kost, užasne bolove je trpio. Znao sam pomagati ranjenicima, nosit poginule, ali najstrašnije je kad nosiš nekog koga poznaš, nekog s kim si se do jučer zafrkavao, dijelio sve što se imalo, a sada sve to u sekundi nestaje. Sa Željkom, danas kada se nađemo i pričamo o Vukovarskim danima i onima koji više nisu s nama, spomene i koka-kolu. Naime, kako je ležao teško ranjen u bolnici, koja je svakodnevno bila bombardirana i gađana iz koje čega, nije bilo ni blizu normalnih uvjeta za rad osoblja, a kamoli potrebnih lijekova i namirnica. U jednom od uništenih transportera, nakon akcije, sam pronašao original neotvorenu koka-kolu. Spremio sam je u borbeni ranac na leđima i predvečer, kada borbe nisu bile, osim snajpera i koje minobacačke granate, otišao sam u bolnicu i Željku „uručio „neprijateljski „trofej“. Neko bi donio pištolj ili tako nešto, ja sam mu dao koka-kolu. Mislio sam da će onako teško ranjen ustati iz kreveta i vratiti se u borbu, toliko je pojava koka-kole djelovala na njega. Znate, nisu „radile „trgovine i šoping centri, bila je to prilično rijetko viđena tekućina, još original. Moj Željko nije ozdravio, ali sam ga razveselio prilično, eto kako i koka-kola može bar na trenutak oporaviti teško ranjenog bojovnika, (zvuči kao reklamiranje). Željko je s jedinim konvojem ranjenika iz Vukovarske bolnice, put slobode otišao sredinom Listopada, mi smo ostali u još jačem neprijateljskom obruču. Imao sam mali radio prijemnik i kad je bilo vremena, i baterija, slušali smo vijesti. Tako smo imali priliku čuti naše prijatelje ranjenike kada su stigli na slobodni teritorij. Tako slušamo mi, kad eto nama poznati i dragi glas, koji govori : HRVATSKI BOJOVNICI USPJEŠNO ODOLIJEVAJU SRBOČETNIČKOM AGRESORU, NANOSEĆI IM TEŠKE GUBITKE, VRAČAJUĆI IZGUBLJENE POLOŽAJE, TE NAPREDUJU“. Bilo nam je drago čuti ga da je živ prošao kroz četničke položaje i da ima snage govoriti, ali što ga laže, brateeee. Znao je da nije tako sjajna situacija, kao što je znao da to i neprijatelj sluša, na žalost, nije to bila istina.

Zbog nedovoljno adekvatnog streljiva, te kroničnog manjka ljudi, govorim za Sajmište, stanje je često bilo kritično. Nedostajalo nam je protuoklopnog streljiva, od punjenja za Ose i ručne bacaće te mina. Pješačkog streljiva smo imali recimo dovoljno, jer nakon što smo odbili neprijateljski napad, pokupili smo što su „zaboravili „u bježanju, te ostavljanju svojih mrtvih i ranjenih četnika. Nekako sam se najviše veselio onesposobljenom tenku, jer na njemu je bila mala „trgovina“, od kruha, kojekakvog pića, vrećica čaja, a ono što je mog Velju najviše oduševljavalo, cigarete. Pisalo je na njima Drina i kojekakvi naslovi, ali Velja i ostali „kronični „pušači, su imali gotovo mogu reći „ritual „nakon što se došlo do cigareta. To je izgledalo kao da si djetetu dao čokoladu, najljepši poklon i slično. Dok su pušili cigarete, pričali su o najljepšim događajima, kao da su čuvali te riječi dok ne dođu do cigareta, a kad ih nije bilo, ajme, komirani, kao mumije. Kao da su imali nož u leđima, lakše su podnosili biti bez dovoljno hrane, nego bez cigareta. Kako borba završi, prvo što me Velja pitao je, da li sam došao do kakvih cigareta, nije me pitao jesam li ranjen, to tek kasnije, prvo, gdje su cigarete. Ako ih nemam ja, da li sam vidio tko je „zarobio „cigarete i slično. Znao sam imati cigarete neko vrijeme i kad je bilo Velji najkritičnije, kad je počeo frkati kamilicu i slične „proizvode“, dao bi mu ih, to je bila neopisiva radost. Kako je vrijeme odmicalo, došao sam do vojnog snajpera i nekako sam želio isprobati da li mi to ide. Kako je Igor već imao snajper, postali smo tim i često skupa odlazili te čekali neprijatelja da krene kako bi ih „rijedili „u naletu. U početku je trebalo ipak prilagodbe, opaka je to stvar, u to su se uvjerili oni s druge strane. Jednom smo bili u zgradi na zadnjem katu, stan poluništen, stakla uopće nema, na prozorima rolete u neredu, vise. Nekako mi je u takvim uvjetima bilo najbolje. Nije trebalo dugo čekati, jer kako su to bile česte ulične bliske borbe, malo, malo pa je naišla ekipa ili pojedinac, idealan za pogodak. Adrenalin je radio stalno, pješadija kreče, borba traje, ti biraš koga ćeš. Sjećam se prvog pogotka, nakon rušenja neprijatelja, promatrao sam kroz optiku na tijelo. Čudan je to osjećaj, osjećaš se moćno i nedostižno. Teško te otkrit, ako si se pripremio i kamuflirao, minimum rizika, ti gađaš, biraš. Kako su dani išli, Igor i ja smo bili sve „zahtjevniji“, „gladniji „i često nakon „skidanja „protivnika, mijenjali položaj i opet ispočetka, išlo nas je. Kad je meta bila dalje, naravno teže ju je i pogoditi, naročito u kretanju, potrebno je nekoliko sekundi da meta miruje kako bi pogodak bio kako treba. Kako smo skupa išli, iz više razloga, ako tko bude ranjen od protivničkog snajpera, da mu drugi pomogne, ali isto tako, pošto su oni najčešće išli u „čoporu“, bilo je efikasno pucati skoro u isto vrijeme. Dvojica padnu, ostali se smrznu,najpribraniji bježe u stranu, neki ravno prema nama i prema sljedećem našem djelovanju. Bilo je da smo u jednom naletu skinuli četvoricu, grupa se raspada i ne idu dalje. U tom trenutku, silazimo i možemo se odmarat, jer neko duže vrijeme će im trebat da dođu k sebi. Mislim da općenito u ratovima su snajperi velika psihološka prednost, nije svejedno čuti pored sebe specifičan fijuk snajperskog metka a pogotovo kada pored tebe padne vojnik od snajpera. Znaš da te ima na vidiku, da te vreba, a sad je na tebi da odlučiš, hoćeš li ići dalje bez obzira što ne znaš od kud je došao metak ili čekati duže vrijeme u zaklonu i vratiti se nazad, na sigurno. Kako je u ratu jedini cilj onesposobiti neprijatelja, naučili smo s vremenom da je najbolje teže raniti protivnika. Onesposobljen je, njegovi imaju posla s njim, ali mu za početak trebaju prići, vrlo je teško gledati svog kako jauče a ne možeš mu pomoći. Okrutan je to bio rat, bili smo prisiljeni i nije mi žao. Dovoljno je bilo se sjetiti naših specijalaca u Borovom selu ili civila poklanih bez razloga, takva mržnja koju su oni imali prema nama je bila podstrek da nemamo milosti prema vojnicima a naročito prema četnicima. Svaki koji krenuo u napad na nas je želio da me ubije kao i ljude oko mene, dužan sam u obrani primijeniti sva moguća sredstva kako bi obranio sebe i onog pored sebe, obitelj, narod, vjeru. Uvjeren sam da svi mi koji smo se branili, branili smo se i iz čistog opstanka, a onda je čovjek najgori i spreman na sve. Ne kaže se badava da rat nosi najgore i najbolje u čovjeku. Bilo je pitanja samom sebi, „ipak sam ubio čovjeka, kakav takav, ali čovjek je“. Međutim, brzo stigne odgovor, stotine primjera „zašto „sam to trebao napraviti.

Posebno je bila jedna situacija, koju sam kao i moj prijatelj Igor, viđali na televiziji doma, nakon okupacije Vukovara. Vidi se kako transporter dolazi i puca s jedne uzvisine po zgradi, po zadnjem katu. Sto posto smo sigurni, obojica, da je to trenutak u kojem smo bili otkriveni pa su nas pokušali eliminirat. Taj put su bili lukavi, nitko, kada smo bili otkriveni, nije pucao do dolaska transportera. Sjećam se kako smo bježali iz prostorija kad su po nama počeli pucati. U tom momentu sam snajper ostavio, da budem brži, jer kroz zidove su meci velikog kalibra prolazili, pogodak bi koban, ili mrtav ili teško ranjen. Trčali smo niz stepenice i slušaš kako kroz zid prolazi metak, iza tebe, ispred tebe, prava roštiljada. Uspjeli smo sići bez ogrebotine, ali bukvalnim rječnikom, usrali smo se od straha. Kad se smirilo vratio sam se po pušku, inače, uvijek sam imao i kalašnjikov i snajper. Kalašnjikov sa preklopnim kundakom u slučaju da moram brzim rafalima djelovat, a snajper, kako sam se znao izrazit, za „umjetničko „djelovanje. Tek kad sam se vratio po snajper, vidio sam razmjere djelovanja neprijateljskog transportera, rupa je bilo podosta i sam Bog nas je čuvao. U početku nismo imali posla sa snajperima s druge strane, nismo se „našli“. Trebalo je vremena za skužit, na koji način radi protivnička ekipa, kao i oni nas. A kad smo se „našli“, to su bili najopasniji trenuci za mene, jer, dovoljan je jedan metak da riješi situaciju, bez puno gužve. Međutim, kako sam živ a i Igor, možemo samo nagađati koliko smo puta bili na nišanu protivničkog snajperista. Znam s moje strane, koliko puta sam ih imao na nišanu, učinak otprilike.Vrlo je važno biti miran i strpljiv, te brdo sreće. Miran u smislu da je jedini „pokret „disanje i kad, kad prste na rukama razgibat, kako ne bi došlo do grčenja, a bilo je i toga. Strpljen, spašen, kaže stara izreka, i sasvim točna, naravno uz količinu sreće. Bilo je teško biti dugo vremena biti u istom položaju, bez pokreta, ne znajući kada će naići meta. Katkad granate padaju u dubini grada, ne po prvim linijama, da ne pogode i svoje, a mi čekamo,čekamo spodobe željne krvi. Ali kad meta bude u optici, preporod tijela. Uzbuđenje, nervoza, prvi pucanj, adrenalin na vrhuncu, s vremenom izgubiš uzbuđenje, strah, ostaje lagana nervoza, nebitna ali prisutna i želja za što boljim pogotkom. Također, prednost je kad dođeš prvi, na položaj koji si odabrao za poziciju djelovanja, jer ako je protivnički snajper već nasuprot tebe i na optici si mu, on je u velikoj prednosti. Može pričekat dok se ne smjestiš i smiriš, precizniji je, jer dok si u pokretu, teže je birat i pogodit. Kad kažem birat, mislim na to da nije svejedno di ćeš pogodit protivnika, naravno, idealno je u glavu, dok treba manje „uvjeta „za prsa ili trbuh, jer šira je meta, dok za glavu je dovoljan mali pokret u trenutku tvog djelovanja i možeš samo okrznuti ga, lakše raniti ili promašiti. Obično što se tiče kontra snajperista, možeš pogoditi samo u glavu, taj dio je najviše izložen protivniku. Mi smo s vremenom znali gdje ćemo imati najbolji učinak i oko kojeg vremena. Često su djelovali istim pravcima, pa nije bilo teško odabrat nekoliko položaja pogodnih za djelovanje. Problem je najviše bio u mnogim kojekavim granatama svih kalibara koji su padali često u našoj blizini. Kako smo bili iza naših linija, snajperisti, (iako je to često bilo teško odredit, jer smo bili podosta „pomiješani „s obzirom na priličnu gustoću stambenih objekata, nije bilo recimo ravne linije bojišnice, te je trebalo znat u koga ćeš pucat), baš tu su padale, jer nisu mogli precizno gađat samu liniju jer je bila na dohvat četnika. Snajperistima s naše strane je pak bilo lako odredit neprijatelja, jer su oni ogromnom većinom nosili šljemove Jna ili šubare, šajkače, koje su bili najmilija meta. Obožavao sam šubare i šajkače, davao sam im prednost „upoznavanja“. Bila je jedna anegdota, koje smo uvijek rado sjetili kad se sretnemo Igor i ja. Velja jednom zgodom kaže da ga zanima što mi radimo i kako to ide. Tako krene s nama na zgradu, malo ga uputimo na pristup položaju, mirnoća, minimum pokreta na samom položaju itd. Tako moj Velja kad smo se namjestili, preuzme moj položaj te snajperom prati pokrete po ulicama. Nakon, pa ni pola sata, kaže Velja, jebo ti to, pa nigdje nikog i okrenuvši se prema meni, koji sam bio van položaja, par metara dalje u dubini stana, kaže kako je to lako tu, da kad uopće pucamo ? Kad je metak doletio u štok prozora, Velja se bacio na pod. Nisam znao da li bi se prvo smijao ili da što brže mijenjamo položaj, jer smo otkriveni, ali njegovo lice nikad neću zaboraviti u tom trenutku. Više me nije pitao kad i gdje idemo, bilo mu je dovoljno. Šteta što nije naišao bar jedan čedo, da Velja i taj dio snajperom okuša.

Davor, dragovoljac iz Zagreba,18 godina tada, je bio interesantan dečko. Često smo znali biti u „timu „za odgovor na neprijateljske napade, kao i sa Igorom. Visok, mršav, nekako nezgrapan, ali snalazio se. U jednom od neprijateljskih napada, uočen je prozor s kojeg čedo puca. Imali smo zolju i sad ko će ispalit, a da ne promaši, malo smo ih imali. Kaže Davor, ja ču. Pogledali smo ga, i nekako se vidjelo na nama kao ono : Joj, ti ćeš, Bože sačuvaj. Ipak, uzme on Zolju, bez riječi i pras, direkt u unutrašnjost prostorije. Ja sam mislio da je to moguće samo u Rambo filmovima. Nisam bio baš za te zolje, ručne bacaće i slično. Takav je bio čitavo vrijeme, nije puno pričao, ali je bio djelotvoran, iako kažem, nije odavao na prvi pogled, da tako kažem, gotovo stručnjaka za ciljanje. Abel, također tih Hosovac i nije nimalo ličio na vojnika, kao i većina nas. Meni je na prvi pogled izgledao kao netko tko je došao totalnom greškom u Vukovar, uopće u borbu, ali kad ono, prva liga. S njim sam malo bio u kontaktu, bilo u borbi ili u razgovoru, jer kako smo bili u manjim grupama, nekako uvijek je bio u jednoj ja u drugoj. Ali u ono malo što smo bili skupa, bilo je vidljivo kako je riječ o odličnoj osobi i bojovniku. Uvijek je bio miran, bez uzbuđenja, tako je izgledao, samouvjeren, dok kod mene se mogla kad kad iščitat nervoza. Preživio je mnoge susrete sa smrču i bio teže ranjen u nogu, te završio u bolnici, na sreću preživio je. Bio je u maloj grupi puštenih ranjenika, kako bi rekli da su pustili ranjenike a veliku većinu ubili ili odveli u logore po Srbiji, gdje su maltretirani i dio ubijeni. Strašna je pomisao kako je bilo dosta logora u kojem su bili ljudi iz Hrvatske mučeni i ubijani, gdje je bila onda Evropa ? Kao i u samom ratu, gledali su i nadali se da Hrvatska neće biti samostalna, uveli su zabranu uvoza oružja kako bi se agresor lakše „obračunao „sa nama. Rat bi prije završio da smo bili naoružani kako smo bili u vrijeme Oluje. Onda se najbolje vidjelo kada smo imali dovoljno artiljerije, koju oni nikad nisu dovoljno osjetili jer nismo je imali dovoljno, kako su samo opanci ostajali nakon bježanje, „hrabri „„vekovni „„ratnici „prvi su bježali, a onda narod koji nije želio ostat u Hrvatskoj ili su bili primorani od svoje „junačke „armije da odu. Gadilo mi se kako su ratovali. Tamo gdje su bili u velikoj premoči, dok se naša Hrvatska vojska stvarala, oni su gazili, palili, ubijali sve što nije Srpsko, bez milosti, niz je primjera. E, kad se situacija poboljšala, jer trebalo je vremena da se ljudi obuku i kako tako naoružaju, gdje god se na njih udarilo, raspadali su se u svojoj nemoći i jadu. Bljesak i Oluja, briljantne akcije, su najbolje pokazale da kad smo izjednačeni, da nemaju nikakve šanse, jad i bijeda. Nikad se ne smije zaboravit ta mržnja koju su imali prema nesrpskom stanovništvu kao i prema Srbima neistomišljenicima, da se ne bi povijest ponovila. Očito je da su od završetka drugog svjetskog rata mrzili i ugnjetavali Hrvate gdje god su mogli. Primjera je bilo puno. Na svim važnijim pozicijama, bilo političkim ili gospodarstvenim su oni ili komunisti, na taj način su kontrolirali i pazili da ih uvijek zamjeni „njihov“, da ne bi slučajno Hrvati imali kakve pozicije, da ih se ne bi „ugrozilo“. Vazda ugroženi, tako se ih naviknulo, da se osjećaju ugroženo, izmišljajući, lažući ili podmetajući. Kada se vidjela želja Hrvatskog naroda i građana koji su željeli Hrvatsku samostalnost, odmah su se digli na noge i bez suzdržavanja, otvoreno s mržnjom neviđenom od drugog svjetskog rata, krenuli da „promjene „svijest Hrvatskog naroda, a kad to nije išlo, naoružali su se i uz obilatu potporu njihovih „sveštenika „krenuli ognjem i mačem, bez milosti. Puno toga se zanemaruje i pokušava na neki način zaboraviti, a ne smije se zaboraviti. Njihovi crkveni vjerodostojnici, ako se tako može reći, svetom vodicom su blagosiljali četnike i oružje, davali im „snagu „i potporu. Otvoreno su pred kamerama za što postoje snimci i dokazi, pozivali narod da se „brani „od nove vlasti, znajući da je ta vlast legitimno izabrana, 94 % građana se referendumom izjasnilo za promjene. Sada, kada su rat izgubili, jer ipak ma koliko trajalo, pravda dođe, sada pozivaju na suživot, želeći da zaboravimo kakvi su bili i što su radili. Kasnije su i oni svoj vlastiti narod ostavili na cjedilu, ali od Božje pravde neće pobjeći, kad ih već nitko ne želi procesuirati zbog širenja mržnje i rasne netrepeljivosti, a o djelima da ne govorimo.

Napad koji je počeo, bio je iznimno jak, tako da smo znali da će dugo potrajati. Ustaljeni običaj, artiljerija, tenkovi bruje, minobacači i spremna neprijateljska pješadija. Nije svejedno kada avioni u brišućem letu mitraljiraju i bacaju bombe raznih veličina i moči. Iako nama nisu mogli ništa, jer smo blizu četnicima tako da ne može adekvatno djelovat po nama, onaj zvuk jednostavno „smrzne „tijelo na kraće vrijeme. Onda čujemo kako divljaju po srcu grada, najviše po bolnici, odvratne spodobe u JNA – uniformama time su nas valjda htjeli primorati na bježanje ili predaju, međutim, ništa od toga. Strepio sam za ranjene suborce u bolnici, jer svakim danom je bila sve punija i time neadekvatnima za ranjenike. Kaos i smrt na svakom koraku. Bilo je tu ljudi starije dobi, maloljetnika i žena, svi kao jedan, do kraja. Kombiniranim napadima pokušavali su slomiti naš otpor, ali poraze i gubitke koje smo im nanijeli nakon svakog pokušaja, znali smo, moraju ostaviti traga na moralu (ako su ga uopće imali) neprijateljskog vojnika. Jer krene njih pedesetak primjerice, mi ih „skinemo „pet – šest, a ranimo još petnaestak. E pa sad ti kreni opet u napad kasnije ili drugi dan u napad. Vidio sam kako petorica u grupi, blizu jedan drugome idu cestom, dvojicu pogodimo a ova trojica svaki na drugu stranu, potpuno dezorijentirani. Robert Šilič je bio ekspert za eksploziv, zaista ga znao u mali prst, što se kaže. On je bio i zapovjednik HOS-a, a kasnije se priključio u pomoć našoj grupi hosovaca koji su, uglavnom, protuoklopnim sredstvima zaustavljali tenkove i oklop te pješadiju sa domaćim braniteljima u Bogdanovcima. Jednom mi je prilikom objašnjavao protutenkovsku minu. Držao ju je i objašnjavao kao da govori o djevojci, takvu pažnju i znanje nisam doživio osim s njim. Konjic, mjesto o kojem je s ljubavlju pričao, mjesto odrastanja i mjesto koje je često spominjao, da ga ne bi mi ostali slučajno zaboravili, je mjesto koje je dalo heroja, o kojem mi preživjeli možemo svjedočit. Treba imati hrabrosti stati ispred tenka primjerice, nišaniti i riskirati da li će on biti brži, ali od njegovog pogotka se ne ostaje živ. Robi je bar dvadesetak puta to izveo, što u Bogdanovcima, što u Vukovaru. A Bogdanovčani sigurno pamte hrabrost hosovaca i ostalih branitelja, primjerice, Žarko Manjkas – Crvenkapa (zbog crvene beretke) je uništio 12 tenkova, to znaju preživjeli branitelji Bogdanovca, na žalost, poginuo je u borbi.

Damir Radnič je bio veliki ratnik, čovjek sa iznimnim sposobnostima, kao vođe i kao ratnika. I kasnije, nakon Vukovara, svoje znanje i sposobnost je pokazivao, kako u 204 Vukovarskoj brigadi, tako i u 5 Gardijskoj brigadi. Ranjavan, ali se nikada nije predao, već je bio još žešći, to je bio HOS u Bogdanovcima, beskompromisni bojovnici, svi za jednoga, jedan za sve. Opisujući proboj Bogdanovaca Damir Radnić kaže: „Zadnji dan treba posebno istaknuti HOS-ovu štafetu smrti. Naprijed su išli hosovci Ante Šarić, Zoran Antunović, Žarko Manjkas, Ramo Hrbatović, a iza civili. Dečki su redom ginuli, a preživjeli bi preuzeo njegovo mjesto na čelu i tako su uspjeli izvuć oveću skupinu civila kroz minsko polje. Nažalost, prve trojice više nema. Ivan Bajac je na rukama i stražnjici stigao od Marinačke Dole do Nuštara, a noge su si je remenom svezao oko vrata, ne iz vica, već su mu obje noge stradale od mine. Pero Matić, Ivan Barun, Stjepan Katić također su poginuli toga dana.“

Nikica Burič – Samoborac je zaista ono što se kaže, živa legenda. Samoborac je prije dolaska hosovaca bio u Vukovaru i već prošao dosta borbi, iskusan, čvrst, prava vojničina. Kao dragovoljac je došao u Vukovar i brzo se vidjelo da je to čovjek nevjerojatnih borbenih sposobnosti, bitke koje je on dobio, malo tko je to prošao i preživio. Njegova pojava i govor je odražavao čovjeka s kojim nema zafrkancije, bar ne u Vukovaru, rijetki su bili trenuci u kojima sam ga vidio opuštenog, rijetki. Uvijek oprezan, uvijek spreman da u sekundi zapuca ili se baci u zaklon, kao mačka. Bio je veliki autoritet, što tamo nije mogao svako, samo oni najbolji, najhrabriji, ne čin, ne zapovjednik koji linije i četnika nije vidio, već vođa, ratnik, a to je bio Samoborac. Često smo s njim sudjelovali i stalno smo govorili a i danas kako je on naš, kao hosovac. Iako nije bio u našoj skupini i došao s nama, ali zasluge i sposobnost, jednostavnost, hrabrost i kao zapovjednika dijela Sajmišta, priznavali smo ga i poštovali. U njega se imalo apsolutno povjerenje, nije se libio uči u bitku iako su bile vrlo male šanse za izvući se, koliko puta je bio opkoljavan, proglašavan gotovim, uvijek se izvukao. Dolazio je na svaki poziv u pomoć, na njega se moglo računat i vrlo je važna karika uspjeha obrane Sajmišta, dokle je bilo moguće. Jednom je prilikom spašavao doktoricu Vasku, a sa njim je bio i Paša, moguće još netko, a situacija je bila kritična. Vaska je ranjena po tijelu rafalom i sjećam se da je jedva živa ostala, a oni su se za nju borili da ne bi četnicima pala u ruke. Situacija je bila kritična, ali upornost, koja je krasila bojovnike HOS-a i branitelje, je dala ploda. Nekoliko dana prije proboja, prije 17.11, dok sam imao motorolu i bio veza s njim kao zapovjednikom dijela Sajmišta, povukao sam ljude stotinjak metara po mojoj procijeni, na bolji položaj. Samoborac nije znao za taj potez, te kad je vidio da nema nikog na starom položaju, osuo je paljbu preko motorole na mene. „Kutina, javi se, ovdje Samoborac, gdje si ?“. Moralo se pazit što se govori jer i oni slušaju, tako da sam u „šiframa „objasnio gdje smo. Poludio je. Kakvo odstupanje, vračaj se nazad, dernjava i bujica nije prestajala a ja sam već s ljudima krenuo nazad. To je bio Samoborac, autoritet, jer iako smo procijenili da je bolje na ovom novom položaju, Samoborčeva je zadnja.
Najteže mi je ipak bilo kad mi je kum Zdravko bio teško ranjen. 9.11. teške borbe su se vodile po cijelom Sajmištu, te smo po dojavi da je najteže kod Tekstilne škole, nas šestorica uputilo k njima da im pomognemo. Nas troje u autu, uz to sam odzada na sjedalu imao molotovljeve koktele, a dvojica ispred mene su ljudi koje sam prvi put vidio. Kad je ta dojava bila, zatekao sam se u bolnici, jer sam bio na obradi, bio sam ranjen. Sa mnom je bio i Igor, Zagrepčanin, prijatelj kakvog se treba tražit, često smo znali sa snajperima odlazit i vračat se, čitavi, išlo nas je. Zamolio sam dvojicu naših da nas prevezu do položaja, na što su pristali. Igor je prije mene otišao sa još jednim našim, Kitarom, a ja malo kasnije sa dvojicom u fičeku. Već blizu punkta, na raskršću smo primijetili Igora i Kitaru te stali da izađem i da im se priključim. Tek što smo stali, primijetili smo Zdravka kako nam prilazi i maše, i u tom momentu padne granata, točno između nas. Najteže je stradao Zdravko, lijeva noga jako je krvarila, nas trojica u autu, jer nismo stigli izaći, bili smo također ranjeni. Njih dvojica naprijed po leđima i nogama, a ja odzada sa“koktelima“(napalm, koji mi je spremio Mađar, Horvat) u glavu. Igor neozlijeđen, a naš Kitara s njim također ranjen. Od nas šest, tri teško i dva lakše ranjena, te jedan neozlijeđen, od jedne granate, užas. Nekako sam se iskobeljao van, Igor je već pomagao ranjenima van auta, uvukli se u garažu u koliko toliko sigurno mjesto. Tu i tamo je granata pala. Bili smo blizu jedni drugima, čuli su auto i granatirali su to područje, tako smo stradali. Taj isti dan je još nekoliko hosovaca ranjeno, na položaju kod Pionirske ulice, užas. Na žalost, Zdravko je drugi dan od posljedica teškog ranjavanja, umro u bolnici. Šok, nevjerica, bol. Kasnije smo čuli kako je punkt kojem smo išli u pomoć pao, nismo znali, Zdravko nam je prilazio da nas upozori, da ne idemo tamo i tako nas spasio, jer došli bi im u ruke. Prije tog kobnog 9.11. sam već bio ranjavan, dva puta, i jedno okrznuće. Kako nismo bili na istom položaju, ja i kum Zdravko, kad god bi čuo da sam ranjen, došao bi do mene i rekao da pazim na sebe, jer ako poginem, kako će kući bez mene. Na kraju sam ja morao kući bez njega, često se toga sjetim. Bio je stariji od mene i osjećao se odgovornim za mene, kao klinac,susjedi, sam često dolazio k njemu i braći mu, od kojih su dvojica također bila u Domovinskom ratu. To je bilo najteže iskustvo u mom životu.

Kod obitelji Bezuk uvijek je bilo veselo, cika, smijeh, radost. Skromna Hrvatska poštena obitelj, a Zdravko je super svirao gitaru, bio je odličan. Jedno vrijeme je i djelovao „bend „sastavljen od obitelji Bezuk, skoro su svi nešto svirali i pjevali. Tamo sam jeo najslađe pečene odojke za Božič, najbolje pečene šarane na rašljama, djetinjstvo protkano najboljim prijateljima i provedenom vremenu. Kada sam se vratio iz Vukovara, najsretniji sam bio vidjevši svoje roditelje, curu, a najteže mi je bilo otići do obitelji Bezuk i reći im za Zdravka. Kako sam došao kući oko 2 ujutro, odlučio sam dočekati jutro pa da odem im reći tužnu vijest. Došlo je jutro, najstrašnije jutro mog života. Nisam ni došao do njihove kuće, kad na biciklu naiđe njegova starija sestra. Pozdravila me, ja nisam mogao ništa, ni usta otvoriti. Nekako sam izustio da je Zdravko umro od rana zadobivenih u borbi. Maca je sjela plačući na bicikl i krenula roditeljima. Dvije kuće prije roditelja je živio sa obitelji njegov brat Zdenko, s kojim sam bio najviše vezan. Od početka smo bili skupa, od osnutka HDZ-a, do ulaska u specijalnu policiju 12.3.1991. Zdenko je već također bio na dosta ratišta, srećom, nije bio ranjavan i preživio je rat u kojem je bio pet godina, od početka do kraja. Došao sam na vrata, pokucao i Zdenko otvorio. Skočio je i veselo, zagrlio me. Tada su mi bez riječi krenule suze i nisam ih mogao zaustaviti. Zdenku je bilo jasno što je. Svi su počeli plakat, i supruga i on. Ne znam kako sam izašao iz kuće i došao svojoj, kako sam to preživio, ne znam. Do Zdravkovih roditelja taj dan nisam mogao otići, bio sam jednostavno shrvan, nesposoban.

U Vukovaru nikad prije nisam bio, nikad na žalost prije rata nisam vidio taj divan Slavonski grad, tog diva. Shvatio sam to još u onako razrušenom gradu, jer, osim ljudi koji su činili taj grad, i on sam je nekako bio kolosalan, nekako poseban. S vremenom sam ga zavolio kao da sam dugo godina živio u njemu, kao da mi se čitav život prije, skrivao u srcu i čekao, čekao, i dočekao. Volim doći u taj grad, pun teških uspomena ali i lijepih. Teških, jer u njem sam izgubio prijatelje, hrabre ljude. Časno je bilo biti s njima, s druge strane, lijepih uspomena, jer onakve prijatelje nema nitko, onakvo stečeno prijateljstvo, u onom ludilu i kaosu ? To se ne može dočarati. Kako smo svi disali, kao jedan.U svakom trenutku sam znao da ako budem ranjen, onesposobljen, da će „moji „doći po mene, da me neće ostaviti.Nikad nitko nije ranjen ili mrtav ostavljen da padne u ruke neprijatelju. To je bila na neki način naš zavjet, povjerenje kao da se svi cijeli život znamo, kao brača. Zato mi je bilo teško kao i svima preostalim sposobnim za hodanje, za proboj koji je uslijedio 17.11. Morali smo ostaviti naše ranjene bojovnike HOS-a kao i ostale ranjene u bolnici, koji nisu mogli u proboj, misleći da će ipak međunarodna zajednica ili Crveni križ zaštititi ranjene. Na žalost, znamo kako je velika većina završila. Ne mogu zamislit onako bespomoćne ranjenike i četničke „hrabre „spodobe. Osvetili su se na njima jer do nas nisu mogli, jer je naša mala grupa uspjela izaći 17.11 iz gorećeg pakla Vukovara i probiti se do slobode, do Vinkovaca. Ostala je strašna činjenica na muke koje su prošli naši ranjenici, cijeli život će me pratit Ičina slika, njegov pogled, koji je govorio, idite, bit će sve u redu, ne predajte se. Ičo nije preživio. Krvnici na Ovčari, ugasili su taj mladi život, okrutno, bez milosti. Ne smije se to zaboravit, dali su najviše, dali su svjesno sebe za Hrvatsku, ne žaleći se, već brinući za ostale, tako je to bilo, više se brinuo za nas nego za sebe. Ičo.

Ptica u Vukovaru tih mjeseci nije bilo. Od stalnih borbi, granatiranja, zla koji se osjećao u zraku ne samo na zemlji, jednostavno, nije ih bilo nisam primjećivao. Kao dječak, volio sam šetati šumom, slušati ptice, gledati srne u trku, disati punim plućima. Nisam ni slutio kakvo je to bogatstvo. U jednoj kući u Preradovičevoj je bio papagaj u krletci. Dolazio je svaki dan dok se moglo, vlasnik nahraniti i zbrinuti ptičicu, usput vidjeti kako mu je kuća. U pretresu nakon jednog odbijenog napada, sa Brdarom (legenda) da ne bi bilo zaostalih izgubljenih ili ranjenih četnika, naišao sam na tu ptičicu. Vratio sam se nakon „češljanja“ ne vjerujući u prizor, to je bila jedina ptica koju sam vidio, možda je bila jedina i u cijelom Vukovaru. Sjeo sam na fotelju i gledao u nju kao da sam vidio Boga. Ne znam, ali nisam je pustio iz kaveza, mislio sam da je sigurnija tu. Bar sam se na trenutak vratio u djetinjstvo, cvrkut ptica i mir, mir koji je toliko bio potreban, ali dugo ga nije bilo, godinama, predugo. Taj trenutak mira i spokojstva u prašnjavoj fotelji sa krasnim i rijetkim prizorom nije trajao dugo, ali dovoljno da se vratim u bezbrižnost prošlosti i podsjetim se koliko je vrijedna i neprocjenjivo važna sloboda, šetnja šumom, cvrkut ptica, trk srna. Zapamtite to Hrvati, za to disanje, slobodno, punim plućima, mnogo je krvi proliveno, mnogo.
21.10 sam bio prvi put ranjen, i to kako. Na punktu je taj dan bio miran, Tonči se brijao u kući, Žac i Zagorac su čistili rastavljeno oružje na stolu u dvorištu. Ja sam bio kod ograde i povremeno gledao kakvo je stanje prema neprijatelju. Okrenuo sam se bočno prema našoj pozadini i ostao paf. Po sred ulice hoda u tenkovskoj odori, kombinezonu, neprijateljski vojnik. Gledam i ne vjerujem, otkud on sad tu, nama s leđa. Gledam i vidim da u rukama nema ništa, pomislim, kako bi ga bilo lijepo zarobit. Viknem prema njemu da mi priđe te pogledam nakon toga lijevo prema neprijateljskoj liniji. U tom trenutku kada sam vračao pogled, vidim njegovu desnu ruku u zraku i rafal koji ispucava prema meni, iz škorpiona. Pogodio me, padam na tlo, osjećam strahovitu bol u desnoj peti, udarac u prsa nisam ni skužio. Kako sam bio glupppp.Tek u bolnici, kada sam dovezen, vidim na okviru od automatske puške metak, koji bi me bez sumnje usmrtio. Pošto su moji čistili oružje, a Tonči se bezbrižno brijao, nisu u prvi mah ni skužili što se događa. Tonči se snašao i s vrata bacio bombu prema četniku, tako da je bježao od nas. Ležim i gledam Tončija sa pjenom za brijanje na licu, kako baca bombu, koja me i vjerojatno spasila. Od mene je neprijatelj bio 6-7 metara, a ja ležim bespomoćan. Imao sam nevjerojatno sreću. Rafal, koji je kaubojski ispucao prema meni, prorešetao me, a spasila su me dva okvira od kalašnjikova. Prvi me metak pogodio u petu, srećom ne u kost, jedan u okvir od puške, koji bi me pogodio u tijelo da je promašio okvir, drugi u okvir u prsima, koji sam nosio sa još jednim okvirom, radi što bržeg mijenjanja pri borbi. Kad se sve to zbroji, uz moju nesmotrenost, odlično sam i prošao. Tonči, veliki fajter, nosio me ranjenog do auta i u bolnicu. Svi su mi kasnije govorili što ga nisam počistio, međutim, na prvi pogled nisam vidio da s desne strane, u onom većem džepu na butini ima škorpiona. To više nisam ponavljao.
Na istom tom punktu sam dobio geler u glavu, i opet na“zanimljiv“način. Počeo napad tromblonima, zoljama i ostalim pješadijskim naoružanjem, te je nas nekoliko stalo uz kuću čekajući pješake i da se ispucaju s tromblonima. Jedan tromblon pogodi u krov kuće uz koju smo čekali i komad crijepa me pogodi u glavu. Legija me gleda i pukne se smijat, ne vjerujući što mi se dogodilo, kakvo“ranjavanje”. Poludim i sjednem na fotelju u sred dvorišta, između dvije kuće, gdje smo čekali. Grof mi govori da se maknem, da sam izložen, odgovaram malo krvave glave da bolje da sam tu, nego da me crijep“ubije”. Nakon toga, tromblon pogodi krov druge kuće s moje desne strane, i jedna krhotina tromblona me pogodi, naravno, opet u glavu. U nekoliko minuta sam pogođen što od crijepa, što od gelera, e, onda sam tek puko’. Derem se psujući im majku četničku. Nada (i ona i Legija poginuli na Lušcu) mi prilazi i previja mi glavu da zaustavi krvarenje, koje srećom nije bilo jako. Ovi uza zid ostali su pucali, ali od smijeha. Taj punkt je bio koban za Grofa, Mladena, našeg Hosovca, iz Velike Gorice. Njegova me smrt teško pogodila, jer bio je poseban.

Vikao bi im kako su lazari, preko motorole im j…o majku četničku, a posebno se okomio na Crnogorce, koji su također sudjelovali u napadima na Vukovar. Na žalost, u tijeku borbi, punjenje zolje koje je ispalio neprijatelj je pogodila zid pored njega i na mjestu ga usmrtila. Uvijek je šljem nosio, znali smo ga zafrkavati, da što će mu, da bolje da ga baci, da izgleda s njim kao četnik, da bi ga zbog toga mogli u borbi i mi napucat, misleći da je neprijatelj. Krhotina ga je usmrtila pogodivši ga točno ispod šljema, na predjelu glave, iznad vrata. Bio je uvijek dobro raspoložen i kao takav je bio rado „viđen“. Išao sam jednom s njim do silosa uz Dunav, koji su kasnije četnici zauzeli i tako presjekli nas u Vukovaru i Borovo naselje. Imao je tamo nekog rođaka, pa da ne ide sam, išao sam i ja s njim. Njegova smrt me jako pogodila, kao i sve ostale hosovce i Vukovarce koji su ga poznavali. Na tom istom punktu je prije nas bio ranjen i Mario iz Zagreba, u ruku, koja je bila gotovo neupotrebljiva te je s konvojem u 10 mjesecu, izašao iz grada, pakla, bolje reći. Mario je bio tih i samozatajan, ali kad god je došlo do fajta, bio je tamo gdje treba. Uvijek dobro Njegovo ranjavanje i odlazak s prvim konvojem nas je ipak pogodio, jer takav bojovnik je i te kako falio. Grof mi je pričao o djeci, a posebno o kćerki koja je imala crni pojas u tae – kwon – dou, te bila i prvakinja ondašnje Yugoslavije, bio je strahovito ponosan na djecu. Nikad tamo nisam mislio kolika je njegova žrtva ali i žrtva obitelji bila, kada se odlučio na put prema Vukovara, da brani Domovinu. Nisam bio oženjen, imao djece, tako da tek kasnije kada sam se oženio i dobio sina, razmišljajući da sada dođe kao onda 91 ‘ godina i da treba ići u rat u Vukovar, zaista ne znam da li bi išao, zaista ne znam. Vjerojatno da, ali kako je to negdje teško, mogu samo pretpostaviti. Ostaviti svoje najbliže, otići u totalnu ratnu neizvjesnost, znajući rizik, svaka čast tim ljudima, svaka čast. Sjećam se i Ohrana, koji je također spominjao djecu i mislio na njih, na žalost, nakon ranjavanja u ruku, nije više mogao držati pušku te je ostao u bolnici i tu mu se gubi svaki trag. Ohran je bio vrlo tih, jako malo je pričao, a brkovi koje je nosio su odavali ozbiljnog čovjeka. S njime sam malo komunicirao, jednostavno nije bilo baš ni vremena, sad mi je krivo što ga nisam bolje upoznao. Mislim i sjećam se tada svih tih jednostavnih, običnih, hrabrih ljudi. Ja znam kako su to bili hrabri ljudi, njihova hrabrost se nekad mogla nazvat i ludost, ali to je danas teško objasniti, nakon 15 godina. Ohranova djeca i obitelj je ostala bez hrabrog čovjeka, ali mogu biti ponosni na njega.

Kada bi se nekako mogla prikazati slika mojih sjećanja i svih onih koji su proživjeli Vukovar, da se mogu vratiti u 91 godinu, da svi vide kako su ti „obični „ljudi, svaki sa svojom „pričom „i sudbinom, stvarali Hrvatsku, kako su ginuli za nju. Nemoguće je opisati to riječima, kako opisati vrijeme kada su se životi gasili svaki dan, kada se umiralo, prkosilo, inatilo daleko nadmoćnijem neprijatelju, u tehničkom smislu i brojčanom, ali ti „mali obični „ljudi, koji su dali život, su pokazali kako se voli Domovina, obitelj. I mi smo ubijali, braneći sebe, onog pored sebe i sve ostalo što je agresor želio uništiti. Misleći kako će nas svojom masovnošću i brojnom tehnikom, pregaziti, ali, podcijenili su „malog običnog „čovjeka, koji nije mrzio, koji se branio. Nakon svakog tog masovnog napada, ostalo je na cesti svega i svačega, od mrtvih i ranjenih neprijatelja, zaboravljenih od svojih i lijepi broj tenkiča i ostalog oklopa. Od svega me najviše „impresionirala „njihova sjajna taktika, koja je bila strahovito porazna, ali uporno su ponavljali iste greška.
Oklop, pješadija i juriš, što ih je više bilo, više ih je i ostajalo na cesti onesposobljenih. To je išlo na nenaoružan i nespreman narod i običan puk, ali ovdje je bila ekipa, ovdje je bio HOS. U Vukovar nisu došli turisti iz cijele Hrvatske i inozemstva. Tamo su bili fajteri, ratnici. Pa uništili smo im hrpu oklopa nakon svakog napada, hrpu pješadije, aviona, pokušali su desant gumenim čamcima, nešto helikoptera „zaboravili“… Nema što nisu probali od naoružanja, nije išlo. Tek kad smo ostali u jako malom broju, toliko umorni i iscrpljeni, bez adekvatnog streljiva, tek onda su došli do srca grada, do bolnice. Tek nakon odluke da se ide u proboj, jer bilo je očito da nema pomoći izvana, iz slobodnog dijela Hrvatske, tek nakon našeg proboja, ušli su u srce Vukovara. Mogli smo ostati kod mostova i „tuči „se, bilo je i takvih prijedloga prije proboja. Svi bi izginuli, scenarij bi bio isti, svejedno bi ubijali ranjene i civile. Ovako, preživjeli smo, borili smo se dalje, živimo da bi pronosili imena i prezimena poginulih i nestalih Hosovaca.

Rudolf Vukovič – Senzen, iz Sesveta, fajter, nakon ranjavanja je morao ostati u bolnici te je identificiran na Ovčari, je po pojavi izgledao opasno, a neprijatelj s druge strane ga je i te kako upoznao. Nosio je pumpericu i bio je vrlo snalažljiv u bliskoj borbi. Bilo je vrlo sigurno biti uz njega, jer je uvijek znao naći najbolje rješenje u zadatoj situaciji. On je nekako u tim nadrealnim vremenima bio miran, staložen, kao da uopće nije rat, kao da je na odmoru. U jednoj akciji je reagirao tako brzo da mi ni danas nije jasno kako je to moguće. Odbili smo napad, krenuli za njima da „počistimo „što je ostalo ili se „izgubilo“, i u tim „čišćenjima „je najneizvjesnije, tu se svašta znalo događati. Tako je četnik ranjen zaostao ili se nije snašao, uglavnom, ostao je u prostoriji u kući. Prošao sam hodnik, na brzinu pogledavši lijevo desno i ne vidjevši četnika koji je bio u jednoj prostoriji, kad sam začuo poznati zvuk pumperice. Smrzao sam se, ne znajući što se događa u prvi mah. Rudolf nije prošao kao ja, skužio je da nekog ima, napunio ga sačmom i viče mi da idemo dalje. Meni je trebalo ipak nešto vremena da se pokrenem, vjerojatno mi je spasio život. Tek kad je akcija završila, shvatio sam kako sam bio blizu smrti. Kako su se takve i slične scene ponavljale u bliskim borbama, što su više dani prolazili, sve sam se više čudio kako sam živ ostao, a i ostali koji su preživjeli.

Rudolf je ranjen ostao u bolnici, nije bio u stanju nastaviti borbu na žalost, izgubili smo odličnog fajtera, sve nas je manje…
Švico. On je bio jedan od zapovjednika HOS-a, iznimno cijenjen kod bojovnika. To jutro sam bio na straži, došao je kasno na večer sa sastanka kod Jastreba (Dedakovića) te nam rekao kako žele da nas podjele po cijelom bojištu, kako bi“podigli“moral. Naravno, to je odbio. Bili smo jedna skupina, jači smo kada smo u“liniji”, cjelina, svi smo tako mislili. Željko je bio odličan imitator Albanaca, tako ih je dobro imitirao, da su ovi majmuni s druge strane, zaista mislili kako je on Albanac. Ajme što im je radio, uzme motorolu pa im ….ebe majku četničku, da ih …ebo Slobo, Šešelj i ostala žgadija, da nikad ovo neće biti Srbija, prije Albanija i tako unedogled. Ovi lude s druge strane, a mi pucamo od smijeha. Bio je pravi ulični štemer, odmah se vidjelo na njemu da je prošao štošta u životu. Kad je nešto rekao, nije to bilo klasično naređenje, nego više kao prijatelj prijatelju, jako smo ga cijenili. Jutro kad je ubijen od snajpera je promijenilo mnogo toga, izgubili smo „glavu „nakon njegove pogibije. Trebalo nam je neko vrijeme da se koliko toliko oporavimo, ali nikad više isto. Nije se imalo puno vremena ni razmišljat, borbe svaki dan, bilo jačeg ili slabijeg intenziteta, nisu nam dale da se opuštamo. Osim toga, u to vrijeme su dolazile preko radija koje kakve gluposti, poput one da se predamo prvim formacijama Hrvatske vojske, na što smo se zgražali. Pa čija smo mi vojska, nego Hrvatska ? Naravno, Vukovarski bojovnici i zapovjednici su odmahivali i izrugivali se takvim porukama, a čuo se i odgovor „da neka dođu po nas u Vukovar“, jer na taj način bi i ostali tu, kao neophodna pomoć u ljudstvu u borbama koje su bile sve žešće. Taj dan smo i na radio Vukovaru čuli i legendarnog Sinišu Glavaševića, kako sa gnušanjem odbacuje takve izjave iz Zagreba, te im poručuje kako Dragovoljci HOS-a daju velik doprinos u borbama i da nas Vukovarci maksimalno podržavaju. Toliko o tom dijelu priče. Mi smo sve mogli očekivat, samo jedno ne“pomoć iz Zagreba”. Konkretna, u ljudstvu. Oružja je bilo, od njihovih poginulih i zarobljenih, ljudi su nam falili, borci. Isto tako, naši novinari i tehničari Radija Vukovar su bili od velike važnosti, jer čuti ih, njihov glas, pjesme koje su nas bodrile, nešto posebno, hvala im.Sjećam se hrabrih zrakoplovaca u poljoprivrednim avionima, koji su nam noću bacali hranu, lijekove i municiju za borbu protiv oklopa, koji nam je akutno falio zadnjih tjedan dana. Na tome se“šparalo”, a da smo imali kao protivnici, ajme rusvaja. Čuo sam da su na žalost i ti naši hrabri piloti stradali pri jednoj takvoj operaciji. Zašto se o tim ljudima više ne govori, kao da ih nije bilo, a davali su nam osim neophodne hrane i oružja i moralnu podršku, nismo bili sami. Kad sam prvi put čuo kako će nam naši avioni, pa čak i padobranci doći u pomoć, valjao sam se od smijeha, kao,otkud nama to ? Međutim, ti hrabri ljudi, u onim malim, starim, sporim zrakoplovima, poljoprivrednim ? To je hrabrost.

10 i 11 mjesec su bili najkrvaviji dani, ne samo u Vukovaru, nego, općenito u Domovinskom ratu, onda je
obranjena Hrvatska. Tonči, bio je jedan od zadnjih zapovjednika, sjećam se kad smo išli desno od naših položaja, nas sedam, te gotovo upali u četničku zasjedu. Nekih tridesetak metara ispred nas začujemo povik,“Crnogorac, jesi to ti „? Smrzli smo se, kakav Crnogorac ? Tonči je išao prvi i odmah se snašao, „Da, ja sam „te skrenuo lijevo u dvorište, te izbjegli čistinu, gdje su nas idioti mogli dobro „isprašit“. Sreća naša. Tonči, Zagrepčanin, bio je pojava, bio je pravi vođa. Nije puno pričao, ali kad je bilo riječ o djelu, tu je bio vrhunski. Kako smo bili često u situaciji da nismo znali di nam je neprijatelj, jer tamo gdje smo bili je bilo gusto naseljeno područje, primjerice, pola ulice držimo mi, pola oni, drugi dan se to promjeni, sačinjena je interventna jedinica. Tonči, zapovjednik, Igor, Rambo – Mataija, Tomson, Kitara (Vukovarac, srpske nacionalnosti, prišao HOS- a, kad mu je majka poginula od četničke granate, sjajan bojovnik) i ja. Ta mala skupina je često išla lijevo, desno, naprijed ili ukratko rečeno, gdje god se gužvalo tu smo bili, što se tiče onog dijela Sajmišta. Tonči je Zagrepčanin, pravi purger. Nekako sam se često nalazio uz njega i svjedok sam nevjerojatnih scena bitaka iz kojih je izlazio kao pobjednik. Također je bio teže ranjen od granate i ostao u bolnici, ali nakon pada Vukovara, ostao živ pukom srećom. Idioti nisu znali koga su imali u rukama, pa je pušten sa malobrojnim sretnicima iz bolnice, kao da pokažu svijetu kako puštaju ranjenike, tako se spasio i Abel i Davor, dok je velika većina završila na Ovčari i ostalim stratištima.

S vremenom smo se svačega dosjetili, pa tako i „poklona „za naše neprijatelje. Znali smo ispod njihovih mrtvih ostavit bomba bez osigurača, znači dođeš do njihovog poginulog, izvadiš osigurač, tijelom četnika nasloniš na žlicu bombe, tako da onda eksplodira nekoliko sekundi nakon podizanja ili micanja četnika, milina. Ja sam imao“Krešimira“na kalašnjikovu jedno vrijeme, proizvod našeg Borova, krasna stvarčica.“Krešimir „se stavi na predviđeni navoj na pušci za tromblonski nastavak, a bomba m 75, crna, 3000 kuglica, ofenzivna tzv. se stavi u“Krešimira”, te tromblonskim metkom se ispaljuje bomba. U početku, dok se nisam izvježbao, bombe su frcale i kud nisu trebale, ali kasnije se na motoroli znala čut njihova zbunjenost, tj. nije im bilo jasno kako tako daleko možemo bacati bombe, i po 250 metara. Čestitka izumitelju tog uratka, bio je vrlo učinkovit, i što se tiče štete i morala. Onda su nas nazvali „pijane ustaše“. Imali su i oni ponešto smicalica, recimo, poslali bi k nama kada je bilo mirno, civila. Naime, dođe stariji gospodin k nama i kaže „Bok momci, došao sam da vidim kako mi je kuća“. Zagledali smo se kao da vidimo vanzemaljca. Nakon nekoliko upita i pri dolasku našeg zapovjednika HOS-a, završio je zavezan. Zašto ? Naime, čuo je već naš zapovjednik kako se to već dogodilo na jednom od naših položaja, te su ga naši pustili i da se vrati. Nakon povratka, naravno, rekao je svojima gdje se nalaze“ustaše”, u kojoj kući, orijentir, a čak vrlo moguće da je i korake brojio pri povratku, te dao korisnu informaciju minobacačima, koji su onda bili vrlo precizni. Noć je bila nekako zastrašujuća, kao scene iz filma strave i užasa. Mjesečina obasjava ruševine, tu i tamo zaostala vatrica od borbi u toku dana, i onda krik. Užasan, ljudski izobličeni krik, koji para noć, zvuk koji probija srce i dušu. Vjerojatno, neki naš civil, koji je mučen, te da na nas ostavi dojam. Naravno, ostavio je dojam, ali njihovi psiholozi, stratezi ili oficiri, nisu valjda ni pretpostavili da nam je to između ostalog davalo snagu da izdržimo, da drugi dan budemo još žešći. Strah je uvijek bio prisutan, kod svakog u određenoj dozi, ali kad počne bitka, krene adrenalin. Navečer smo se prisjećali naših poginulih, žalovali, ali drugi dan, svaki naš poginuli ili ranjeni, koji je ostao u bolnici zbog težine rana, kao da je prisutan, davali nam dodatnu snagu, kao da se i oni bore s nama protiv divljačke agresije, protiv idiota koji su zaista ginuli kao idioti. Neka kažu neprijatelji, okvirno, koliko je četničkih glava ostalo na Sajmištu i uopće na napadu na Vukovar ? Neće, jer su brojke velike, mi preživjeli to znamo. Neće, jer s onolikom vojnom silom i tehnikom protiv malobrojnih branitelja, a nanijeli smo im strahovite gubitke u ljudstvu i tehnici, kako bi to opravdali svom narodu ili vođi, kako ? Skrivaju podatke, ali u sebi svi znaju, oni su dobili bitku, ali izgubili rat, a mi, bojovnici Vukovara, smo bili jak čimbenik u konačnoj pobjedi i ostvarenju sna, konačno slobodne, nezavisne Hrvatske. U Vukovaru smo nailazili na kojekakve vojne i paravojne formacije. Takozvana Jna, Niški specijalci, Beli orlovi, odred „Dušan silni“, nekakva jedinica „Leva supoderica „koja je najviše sudjelovala u pokolju zarobljenika na Ovčari, sastavljena uglavnom od teritorijalaca iz Vukovara i okolice. Bila je i nekakva oklopna mehanizirana brigada, nekakva specijalna, koju smo pretpostavljam oko 80 % uništili i onesposobili, toliko o „specijalcima“. Bilo je napada s druge strane Dunava kao i sa samog Dunava, na način da dođe nešto kao tanker sa podosta artiljerije i puca ko ‘ blesav po gradu, ne birajući metu. Zrakoplovi su bili normalna pojava, svakojakih tipova, manje su se upotrebljavali helikopteri.

Ponosan sam što sam bio sa herojima Vukovara, sa nadljudskim motiviranim, slabo naoružanim, Hrvatskim bojovnikom, ali srcem kao planinom, običnim čovjekom koji je bio prisiljen braniti se, čisti opstanak. Prisjećam se često dana ponosa i slave, ali najviše me 18.11. svake godine, kada obilježavamo dan sjećanja i spomen na sve poginule i nestale, tako preplave osjećaji bola, da mislim da neću preživjeti sljedeći 18.11. To je dan kada tisuće ljudi u Vukovaru sa svijećama u rukama, sa molitvom, obilaze stratišta naših suboraca, kada im se odaje počast i dužan pijetet. To je dan kada obilazim ulice gdje su se vodile borbe, gdje sam bio sa onima kojih više nema, onima kojih Hrvatska ne smije zaboravit. Nemoguće je opisati tu 1991 godinu, nemoguće. Jednostavno, nešto nadrealno, neopisivo jezivo.Ljudski život nije vrijedio ništa, svaki dan mrtvih i ranjenih, svaki dan se moliš Bogu i pitaš“Jel se to stvarno događa, da nismo možda u paklu ?“. Hrana ?, zaboravi, zaboravi higijenske uvjete, zaboravi pravovremenu medicinsku pomoć. Shvatiš kako si sam, sam u svemiru ludila, bijesa, mržnje, boli … Prorade instinkti preživljavanja, prorade nagoni za ubijanje, jer to je jedini način da preživiš, opstanak. Nema veze na koji način ubiješ, važno je ubiti, što više, što brže, ostati živ. Mašine, strojevi, ne ! Obični ljudski nagoni, koji ti prorade, kada shvatiš što se događa, kako ljudi završe zaklani, mučeni, da te to čeka ako ne budeš spreman, oprezan, i puno, puno sretan. Bog ? Imali smo krunice oko vrata, svi do jednog. Pukla mi je kad smo nosili Brdara, teško ranjenog i ubrzo i umrlog bojovnika HOS-a. Nisam uvijek bio „dobar „sa Bogom, da tako kažem, znao sam se pitat „da li postoji „? Jer, ako postoji, kako to da dopušta ovo zlo koje se događa, ovu patnju i stradanja ljudi ? Brdar, Livnjak, bio je izuzetno hrabar i sposoban, sasvim sigurno jedan od najsposobnijih bojovnika koje sam imao prilike upoznati. Često je znao otići u „posjet „„komšijama“, te se nakon „uručenih „poklona, vračao nazad. Znate, reći nam kako se ide prošetat k njima, da je nervozan, previše je mirno, da ide čisto jer mu je dosadno. Prvi put kad sam to čuo, mislio sam da sere, međutim, on to i napravio. Nakon nekog vremena, kako je otišao, čula se pucnjava i detonacija bombi. Vrača se on, ja, a i ostali koji su to imali prilike doživjeti, smo ostali paf. Znao sam se pitat, da li je to ludost ili hrabrost ? Sigurno je hrabrost, jer da je bio „lud“, ne bi ni dva dana preživio. Ratovao je oprezno i lukavo, istina, najmanje te očekuju u dubokoj noći, oni koji su nadmoćniji u svemu, osim u kvaliteti bojovnika, što su puno kasnije shvatili. Obožavao je škorpiona, kratko ali blisko ubojito oružje, koje on odlično koristio. Od prvog dana je bio odvažan, odlučan i kao da je točno znao što i kako treba raditi, dok je meni trebala „adaptacija“. Bio sam s njim kada si je sam šivao ranu na lijevoj nozi, ono, ko’ dobar dan, sasvim normalno. Ja mislim da bi se moja dernjava čula poprilično. Na žalost, u jednom od „posjeta“, dočekala ga postavljena mina od koje je teško bio ranjen, te smo oprezno otišli mu u pomoć. Našli smo ga krvavog, slabo se vidjelo u noći, a dok smo ga nosili, osjetio sam krv po rukama. Nakon stotinjak metara, došli smo do auta, koji će ga prevesti do bolnice. Na žalost, bio je umro od rana još dok smo ga nosili. Kad smo sjeli, misleći u tišini na Brdara, htio sam dotači krunicu, međutim, nije je bilo. Digao sam se i otkopčao jaknu i košulju, te je ipak našao, zadržala se, remen mi je bio dobro stegnut pa nije mogla ispast. Znak ? Ne znam.složim je i ponovo stavim oko vrata. Kad vidim krunicu, sjetim se Brdara, sjetim se te noći kad se ugasio mladi hrabri život. Te noći smo izgubili ali svi mi preostali, svakim danom, svakom borbom, bili smo jači, žešći, spremniji, odlučniji.

Pitaš se puno toga, a odgovora nema. Danas, na ovoj vremenskoj distanci, čudim se sam sebi kako sam“normalan”.Nakon onog“kruga pakla”, nakon svega onog, živim kao da ništa nije bilo. Da li je baš tako ? Nije. To su bili nenormalni uvjeti, ekstremni, ubi da ne bi bio ubijen. Da li je to normalno ? Nije. Da li je bilo drugog načina ? Nije.Dragovoljno smo se borili za naš opstanak, opstanak Hrvata, jer to je bilo planirano etničko čišćenje od strane pobunjenih Srba, naših susjeda, „uvoznih „četnika i JNA, ne piknik. Nitko nije mogao znati što nas sve čeka, nitko se nije mogao psihički spremiti za onakvo ludilo, kako smo izdržali mi sretnici koji smo preživjeli, ne znam, često se to pitam. Kako smo izašli 17.11.1991 iz pakla Vukovara kroz kukuruze i došli živi do Vinkovaca, ne znam. Kako dalje živim, ne znam. Ali sam ponosan, neopisivo ponosan, jer sam bio tamo. Bio sam svjedok velikih junaka, povijesnog vremena za Hrvate i Hrvatsku, to mi nitko ne može oduzeti. Često se sjetim jedne rečenice koju je rekao naš pokojni zapovjednik : „Ubij što više, što brže, ima ih još, koliko hoćeš, ubij i zaboravi, ne razmišljaj, kreni dalje“. Krenuli smo dalje, mi malobrojni preživjeli, ali dio srca i duše je ostao tamo, na Sajmištu, krvavom Sajmištu…

Improvizacija. Mislim da je to ključno bilo za odličnu obranu grada Vukovara. Neprijatelj je velikom većinom išao šablonom JNA, nekoliko puta tako i skužili smo da će to stalno ponavljati, tako da nam se bilo lakše i pripremiti za obranu. Isto tako, smišljale su se razne zamke i podmetanja bombi i kojekakve eksplozivne improvizirajući naprave. Bilo je kasnije neprijateljskih jedinica, koje nisu išle na nas kao JNA, to nam je zadavalo problem, jer malo nas je bilo, morali smo se povlačiti i „stisnuti „se, kako bi se obranili. Bili smo obučeni šaroliko, recimo ja sam imao policijske hlače, košulja ZNG-a, sa oznakom HOS-a naravno, čizme padobranke i kako je zahladnjivalo crnu kožnu jaknu te crni rubac na glavi. Nosio sam i kasnije plavu kapu, (boja mojih vena – Dinamo), jer sam bio ranjen u glavu pa sam bacio krvavu maramu. Dio sretnika koji su preživjeli Vukovar su na razne načine izašli iz pakla. Dio teže ranjenih u konvoju u Listopadu 91 ‘ godine, neki su i logor preživjeli, Tonči, Abel i Davor izašli nakon samog pada sa malim konvojem, mi ostali u proboju 17.11.1991.Na žalost, umiralo se i nakon Vukovara. Tihomir Iveta Piđo, Željko Špiljar – Žac od raka, Velimir Kvesič… Zadnjih nekoliko dana od cijele skupine, ostalo nas petorica hosovaca u borbi, ostali poginuli, dio još uvijek nestali nakon odvođenja iz bolnice, dio ranjenih otišli sa prvim konvojem. Nakon proboja i dolaska u Kutinu, stalno sam pratio i slušao vijesti ne bi li što više čuo što ima o ljudima, ranjenicima koji su ostali, ne mogavši s nama u proboj. Nakon par dana sam vidio na televiziji snimak koji me toliko razveselio da sam otišao van kuće i zaplakao. Pokazali su grupu ranjenih iz bolnice Vukovar, koji su razmijenjeni, na snimci sam prepoznao Davora, na štakama i u piđami. Kada smo se sreli u Zagrebu, pričao mi je kako je preživio.Stavio mu četnik pušku u usta i kaže mu „sad ču te ubit“, ipak, predomislio se i upita ga „otkud si“. Kaže Davor iz Zagreba, na to je ovaj poludio, opet puška u usta. Pita tko je pucao, naravno i on i ostali kažu kako nisu, na to četnik kaže drugom četniku „pa tko onda pobi tolke naše“. Idiotizam ih je uvijek pratio. Ipak, ostao je srećom živ, jer nastala je galama u drugoj sobi, vika kako su našli nekog ranjenika, kojega su prepoznali i svi otišli tamo. Za to vrijeme, Davor je otišao dalje od svoje sobe prema izlazu, gdje je već bio dio ranjenika. Taj mali dio se i spasio, Pustili su ih, rekavši kako su sve pustili, a ogromnu većinu odvezli na Ovčaru i druga stratišta.

Bog… S vremenom sam ga se sjetio i po nekoliko puta na dan. Jednostavno, tražila se dodatna snaga u vjeri, dobro nas je „služila“. Kad je bilo najteže, molio sam Boga da mi da snage da izdržim, da ne pokleknem. Strah, bilo dan bilo noć, uvijek prisutan, važno je znati ga kontrolirati, koliko je moguće u danom trenutku. Najviše sam se bojao noža, bojao sam se da u trenucima odmora, dok spavam, ne priđe četnik i zakolje me. Dok se spavalo, onaj tko te budi, nije došao tebi blizu i da te rukom prodrma, kako bi te probudio, ni slučajno. Lupi te svojom čizmom po tvojoj, na distanci, jer, spavalo se pod stresom, tko će te probuditi, te se često za nož hvatalo dok se budiš ili za neko drugo oružje. Strah je i moćan saveznik, bili smo dobri u tome. Siguran sam kako o hosovcima na svim ratištima, neprijatelj govori sa strahopoštovanjem. Nismo odstupali, jedino kada je bilo neodrživa situacija, primjerice, kada smo 9.11. ranjeni, nas sedam osam iz postrojbe HOS-a, u jednom danu, puno. Svi od granata, od jedne mi je kum Zdravko teško ranjen, a nas još četvorica ranjeni od iste, točno među nas je pala, strašno. Dok na drugom mjestu, tenkovska granata je pogodila kuću u kojoj su bili pripadnici HOS-a, nekoliko ranjenih i onesposobljenih, krvav dan za HOS. Inače, najviše smo stradavali od krhotina granata svih mogućih kalibara, sve što je postojalo, padalo je na Vukovar, na nas. Dok, s njihove strane, velikom većinom su ginuli i bili ranjavani od pješadijskog naoružanja, ručnih bombi, tromblona ponešto, te raznih protuoklopnih sredstava, od Ose, RPG-a, ručnog bacača itd. U bliskim borbama smo se pokazali daleko uspješniji, to dokazuje sraz podataka poginulih i ranjenih. Dečki na Trpinjskoj su bili izvanredni u onesposobljavanju tenkova i oklopa, to je za anale, za povijest. Na Lušcu je bila kombinacija izvrsnih boraca za tenkove i pješadiju, Mađar, Frenki i ostali. Način i lakoća uništavanja oklopnih grdosija je fantastičan, sa minimalnim naoružanjem, sa malo bojovnika, u svemu oskudica, osim srca i hrabrosti, toga je bilo na svakom djelu Vukovarske bojišnice. Na Sajmištu smo se nabacivali ručnim bombama, znalo se dogodit da bacim bombu, a gotovo u isto vrijeme i meni je stigla s njihove strane. Tu je bila ključna brzina i snalažljivost. Uvijek sam gledao da imam bar kakav takav zaklon, za izbjegnut gelere. Bio sam svjedok da mi je brat po oružju preživio eksploziju ručne bombe od dva tri metra od njega, jednostavno nije stigao, već je samo legao potrbuške, pa što bude. Ni jednog gelera. Kako, ne znam, to baš i ne pričam, jer je nevjerojatno, čista sreća. Znalo se držat nekoliko sekundi bomba bez osigurača pa onda baciti, kako bi protivnik imao minimalno vremena za reakciju. Dečki su mi pričali, hosovci koji su bili pri oslobađanju vojarne u Borongaju, teren prije Vukovara, kako je jedan naš bio izravno pogođen tromblonom u rame, ali majmun s druge strane nije izvadio osigurač, pa nije eksplodirala, nevjerojatna sreća. Sreća je mislim ipak bila najpresudniji faktor, bilo je legionara, ljudi s iskustvom, ali ako nemaš sreće, badava svu iskustvo, oprema ili vojno znanje. Nikad neću zaboravit jedini trenutak, kad sam u paklu Vukovara bio pijan.

Žac je taj dan imao rođendan, odlučilo se proslavit, čija ideja, nemam pojma. Sjeli smo u auto i krenuli po alkohol, netko je rekao kako zna gdje ga ima. Sjeli smo u auto i krenuli prema odredištu, a četnici su se odlučili na napad. Artiljerija je počela prva naravno, te nas zatekla kanonada u autu. E sad je bilo ono pravo. Padne granata ispred auta, pa iza auta, svi čitavi, ali sad je problem kud ići, naprijed ili nazad, u međuvremenu granate padaju posvuda. Neki čedo je točno po cesti sipao granate, kao da je znao da smo na njoj, vjerojatno je čuo auto.Uspjeli smo se maknuti s ceste neozlijeđeni, auto je malo gelera dobio, ali bio je u voznom stanju. Kad se smirilo, „naoružani „alkoholnim pićima, krenuli smo u „bazu „te se propisno napili. Nisam vičan alkoholu, nisam imao „kondicije „u tome i brzo me svladalo. Ujutro sam se čudio sam sebi, kako sam si dopustio taj „luksuz „da budem „izbačen „iz stroja alkoholom, srećom, nije bilo pješadijskog napada navečer, pa je dobro prošlo. Međutim, možda je to bilo i dobro, da se malo opustimo, koliko je to bilo moguće, da bar na neko vrijeme „zaboravimo „gdje smo. To mi je bio jedini put u Vukovaru, na Žacov rođendan. Žac i još nas nekoliko smo propisno „zalili „i rođenje mu sina, Atile u Zagrebu. Sa Žacom sam bio pijan i kad je umirao, razdirao ga rak, 2005 je umro u Vukovaru. Nije želio umrijeti u bolnici, već kod kuće, biti sa obitelji. Došao sam kod njega i pili smo, svjestan je bio da neće dugo poživjeti. Pili smo, a suze su mi stalno bile u očima. Sjećali smo se ratnih dana, prošli smo to, preživjeli ratišta, a sad Žac umire od bolesti.Strašno. Bio je odličan bojovnik, nije imao straha, odlično ga je kontrolirao, bio mi je uvijek na pomoći, uvijek pouzdan, Hrvatina. Željko Špiljar – Žac…

Proboj…

Ni nakon preko 16 godina, nije mi jasno, kako smo uspjeli izaći iz pakla, opkoljenog, gorućeg grada, Vukovara. Došla je „naredba“, da se HOS „pakuje „i da ide u proboj. Osjećalo se već danima da je kraj blizu. Prokleti osjećaj, strašna uvertira u ono zlo, koje se događalo nakon ulaska srbo-četničke horde luđaka, željnih krvi. Igor i ja smo na kratko razgovarali i jednostavno zaključili da je sad ili, nema druge, ili ostajemo do kraja ili idemo u proboj pa što bude. Paša je također bio za proboj, jer bila je opcija i da ostanemo, srušimo mostove i branimo se povlačeći se do bolnice. To bi značilo sigurnu smrt branitelja, a mislio sam kako bi tek onda stradali svi u bolnici, ne bi bilo milosti. Milosti nije bilo ni ovako, iako smo im „prepustili „bolnicu. Bilo bi to poput Alama. Ipak, trebalo je ostati živ, trebalo je svjedočiti i govoriti o junacima Vukovara, o zlu koji je vladao i dobru s druge strane. Dobro, ipak nije pobijedilo, pobijedilo je zlo, trenutno, ali pokazalo se kakav je to učinak postigla malobrojna i slabo naoružana obrana, a da ne govorim o inatu, dišpetu, ponosu i dodatnoj snazi za svakog Hrvatskog branitelja, za sve normalne građane Hrvatske. Bila je i opcija što se tiče proboja, da se prepliva na drugu stranu, da se pričeka nekoliko dana, pa nazad prema Vinkovcima. Nije loša ideja, malo očekivana, međutim, kad sam to čuo, smrzao sam se. Zašto ? Jednostavno, nisam znao plivati. Moj argument je bio kako je struja jaka, kako ćemo oružje prenijeti, gdje će nas struja donijeti, ne možeš pucati iz vode ako naiđu patrolni neprijateljski čamci itd, itd. Sipao sam protu argumente samo tako, zato, što nisam znao plivati. Na zemlji se ipak možeš braniti i boriti, pa kako bude, u vodi ipak ne. Krenuli smo u poslijepodnevnim satima, 17.11., vodio nas je Jakov, Dragovoljac, pravi fajter i poznavatelj terena. Olajnica gori, (zgrade kod autobusnog kolodvora) a mi smo se pripremali za proboj. U borbeni ranac sam stavio nešto stvari od pokojnog kuma Zdravka,Krešimira (čaša iz koje sam ispaljivao ručne bombe), rukavice, rezervnu kapu, municiju, ručne bombe iako sam toga imao i po sebi, nikad dovoljno. U ranac sam stavio i meni posebno remenje, koji mi je pokojni Zdravko dao. Remenje je bilo super zbog mnogih mogućnosti držanja okvira, bombi, baterija, motorola itd. Zdravko je to sam napravio od remenja JNA-a opreme. Još je bilo i nešto malo stvari od Igora, vjernog prijatelja. U podrumu prije negoli smo krenuli, domaći branitelj, Mato, oko pedesetak godina, reče mi : „Kutina, sretno“. Ostao sam bez teksta. Naime, nitko nije znao za proboj, osim nas koji nismo iz Vukovara, jer, bilo je jasno da je kraj, da pomoći nema i da za nas neće biti milosti ako se predamo, a i tako se ne bi nikad predali. Mato je bio simpatičan čovjek, tih, jednostavan, civil s puškom u ruci, koji je branio obitelj, grad, Hrvatsku. Težak mi je to bio trenutak. Pružio mi je ruku i ponovio, „sretno“. I njemu sam poželio sreću i da ga Bog čuva. Nakon toga malog šoka, nisam gledao koji ranac uzimam i uzeo sam nečiji, sa bezveznim stvarima, čak ni municije nije bilo u njem, neka roba i slično. To sam shvatio tek u Vinkovcima, koma. Ostale su mi drage stvari u Vukovaru, nije bilo suđeno da ih iznesem. Srećom, od pokojnog Zdravka sam stalno imao uz sebe crveni nožić kao i dan danas, ipak mi je nešto ostalo od njega na spomen.

Okupila se poprilična ekipa za proboj, nas 37. Dio vojne policije, nešto civila i mi, Igor, Zvone, Žac, Petar, Velja, Paša, Thompson i ja, to je ostalo na „nogama „od HOS-a, sposobno za put u nepoznato. Ponio sam od oružja tri puške. Voljeni snajper, kalašnjikov i ruska dvocijevka, krasna izrezbarena, za iz blizine dušu dalo. Sad treba pokušat zamislit sljedeće : Imao sam 61 kg, srednje visine, ranjen u glavu i nogu, dvije puške i ranac na leđima, jedna puška u rukama. Par bombi na remenju dobro pričvršćenih, jedna samo za mene u slučaju kraja, crna bajuneta, krunica oko vrata… Na okupljanju mi je već jedan branitelj govorio da imam previše toga, mislio je na puške, da bi moglo smetat i lupat, tu je bio u pravu, međutim nisam htio ostavit nijednu pušku. Na dijelovima proboja mi je Velja nosio dvocijevku, pomagao mi. Noć je pala, krenuli smo, Igor i ja smo bili negdje oko sredine, gledali da budemo na oku jedan drugome, da u slučaju gužve kao i često skupa djelujemo, pa i poginemo ako je suđeno. Noć, odjekuje pucnjava na sve četiri strane, negdje jače, negdje manje. Mislim si : Bože, kako ćemo izaći, iz opkoljenog grada, nekoliko „prstena“, hrpa neprijateljskih vojnika, oklopa a i mina, prokletih mina, svuda ih je bilo. Kolona po jedan je krenula, okrenuo sam se da vidim još jednom Vukovar, steglo mi se srce. Ostao je Ičo u bolnici, Zdravko mrtav, mnogi suborci poginuli i u bolnici ranjeni, nesposobni za proboj, strašno. Sjećam se kako je Žan, ranjen u bolnici na engleskom govorio da se ruše mostovi, da je to jedino što ostaje i da se brani bolnica. Nismo ga poslušali, svi bi izginuli, ovako, možda netko ostane živ, možda. Nadali smo se da će i oni u bolnici ostati živi, da ih neće pobiti, jer, ostavili smo bolnicu i prepustili im grad, bit će sretni što su ga „zauzeli“, bit će im to dovoljno, na žalost, nije bilo tako. Žan nije preživio, ni Ičo ni mnogi drugi. U koloni po jedan, kad smo prešli jedan betonski most, koji je bio načičkan koje kakvim minama, u ušli u šumarak, preplavio me osjećaj da ćemo uspjeti. Nikako, pa ni danas mi nije jasno kako smo taj prošli a da nitko nije zapucao na nas, i onda bi nastala ludnica i tko zna bi li preživio. Bili smo na tom mostu odlična meta i ne mogu vjerovat da nije nikog tamo bilo osim mina. Nekako me drži osjećaj da je bilo tamo četnika, ali kad su nas uočili, nisu se odlučili na fajt, jer dobro su znali da smo bili prokleto spremni na sve, a u opstanku se zaista sve radi. Računica je da bi nas i možda pobili sve, ali koliko bi i njih „leglo „u toj bitci. Moguće, ali to nikad neću znati. Prešli smo i na jednom djelu Vuku i to sa nekim malim gumenim čamcem, tako da smo bili suhi. Noć je bila oblačna, idealna za šuljanje, za proboj, za život. Nikad neću zaboraviti ni detalj koji me se, ne znam zašto, dojmio. U kukuruzima, dok smo se kretali u koloni, vjetra je lagano puhao i njihao kukuruz, stvarajući poseban zvuk. I taj povjetarac nas je spasio, kukuruzna polja, kroz koja smo velikom većinom išli, su „prikrivale „naše korake, jer stalno je bio šum kukuruza, ne jak ali dovoljan da prikrije naše „šumove“. Do Vinkovaca zračnim putem ima 18 km., mi smo dosta više prošli, jer smo morali obilaziti sva naseljena sela, od Bogdanovaca, Marinaca, Ceriča itd. Sjećam se velikih lomači, koje su četnici kod sela palili, što nam je pomagalo da ih zaobiđemo. Jakov je na par mjesta znao da je tu minsko polje, nikad ga nisam pitao kako je znao, ali spasio nas je. Na žalost, bilo je grupa iza nas, koje nisu bile te sreće, bilo je poginulih i stradalih, nakon čega su ih četnici napadali oklopom i pješadijom, na nesretnike. U jednom šumarku, sam bio toliko umoran, da sam htio ostati i samo spavati i odmarati se, fizički i psihički. Nisam samo ja bio u takvom stanju, svi su bili umorni, manje gladni, više žedni i željni sna. Boljela me rana na nozi, obuća stezala, morao sam ih skinuti i malo izmasirati noge. Kada smo krenuli, iako sam se malo odmorio, kasnije smo i Igor i ja zaspali u kukuruzima. Rambo je skužio da nas nema i vratio se po nas i „natjerao „na hod. Rambo, naš anđeo čuvar. Kod Henrikovaca, nadomak Nuštra, došlo je do pucnjave, sami smo otkrili položaj. Stali smo, kako bi promotrili da li je Nuštar još naš ili ne, nismo znali. Kako smo stali, Thompson, naš Hosovac koji je imao pumpericu sa metkom u cijevi na leđima, spustio se naglo od umora da sjedne i kad ono bum. I oni koji su stajali, čučnuli su ili legli, ne znajući što se događa. Thompsonova pumperica je udarila o tlo i opalila te pogodila jednog našeg vojnog policajca u stražnjicu. Krv je krenula nezaustavljivo, imali smo zavoje kod sebe, ali iz blizine je pogođen i jako je krvario. Paša, Igor, Rambo, Zvone i mislim Jakov, (moguće je da sam koga izostavio) uzeli su ranjenika i krenuli put Nuštra, nisu željeli čekati, krvario je jako. Mi smo ostali gledajući njih kako idu prema Nuštru i tada je krenula pucnjava iz pravca Henrikovaca, iz transportera. Nitko od nas nije pucao, bili smo daleko, a transporter je ciljao u naše koji nose ranjenika po nekom kanalu. Nitko nije pogođen, što je velika sreća, jer pucali su ko ‘ blesavi. Nuštar je bio u našim rukama i dečki su bili na našem slobodnom teritoriju, ranjenik zbrinut. Mi, ostali smo krenuli u drugom smjeru, prateći dalekovode, došli smo do asfaltirane ceste te je pala odluka da stanemo i vidimo što dalje. Ekipa je razglabala što i kako dalje, pa nisam ni primijetio kako Velje nema. Skužim da ga nema, gledam di je, kad eto njega na nekom polju, nož u rukama i reže nešto i mljacka. To mljackanje me natjeralo da mu priđem i vidim što jede.

Repa. I sad je sretan, evo klope, kažem Velji da mi da malo, da i ja mljackam. Odbrusio mi je u stilu : Budalo, gledaj koliko polje puno repe, uberi si. Kad stvarno, polje dokle ti pogled puca, ajme zakuske. Kakav je to bio ručak, najslađi u životu, najslađi. Dok smo mi šamarali repu, odluka je pala. Jedan naš ide sa štapom i bijelom krpom na njoj po cesti, dok ga ne zamijete naši. Procijenili su da na toj strani je naselje kod Vinkovaca i da nema tu četničkog uporišta, tako je i bilo. Straža je nakon kratkog upoznavanja sa situacijom našeg „pregovarača“, dala znak skupa s njim da priđemo. Ponovo sam hodao cik – cak među minama, kako sam izašao iz pakla, tako sam ušao u raj, kroz mine. Došavši u neku kuću, gdje je bila baza za naše stražare, Hrvatsku vojsku i policiju, ponuđeni smo čvarcima i pivom. Svima nam je jezik bio do poda, dobro pokriven slinom. Jeo sam čvarke, opet nikad slađe, oj ti slatko slobodo. Za nekih sat vremena, mislim i manje, došla je ekipa vojne policije među nas. Tako, malo po malo pričamo mi s njima, iako krevet sanjam. U jednom momentu, upita me policajac da li bi mu htio dati ručne bombe, kao što će nam, sad smo na slobodi, a njima će na liniji možda zatrebat. Ajde rekoh, evo tri bombe, znajući da u rancu imam još (imam figu, krivi ranac, još nisam znao). Kad, upita me isti taj, da li bi i puške dao, e tu, sam rekao ni slučajno. Kaže on, dobro, hvala na bombama. Čujem kako su i ostali bili dočekani s istim pitanjima, prvo bombe pa puške, ma nemoj. Tek kasnije smo skužili, da su nas htjeli na fini način „razoružati“. Odvezli su nas sve u hotel Terme u centar Vinkovaca uz rijeku Bosut i tu smo našli ekipu koja je išla prema Nuštru, kakva radost. Po sobama se podijelili, oprali, dobili nekakve vojne odore i to obukli. Ispod mlaza vode na tuširanju je svašta teklo. Od prljavštine, krvi, pa vjerojatno i koje kakvih gmizavaca. Najveća gužva je bila kod telefona u hotelu. Velja je zvao u Kutinu da javi da smo tu i da dolazimo sutra doma. S druge strane, osim pozdrava, slijedio je šok. Rečeno mu je da mu je brat poginuo u borbi. Spustio je slušalicu i bez riječi otišao u sobu. Pakao koji je prošao kao da nije bio dovoljan, na žalost, sada je i brata izgubio. Vratio sam se u sobu, razmišljajući o sutrašnjem danu, o konačnom dolasku kući, dome, slatki dome. Spustili smo se u restoran na večeru, pravu ljudsku večeru, kakav bal i preporod za želudac, ponovo čovjek, ponovo rođen, živ. Noć, spavanje. Nakon dugo, dugo vremena, legao sam u miru Božjem, ne razmišljajući o mogućem napadu granatama ili pješadijom. Naravno, nisam dugo mogao zaspati, iako umoran. Ujutro je plan pao. Došavši do autobusa (ne znam kako), krenuli smo put Zagreba, nas oko 35. U Zagrebu smo parkirali na samom trgu Bana Jelačića, pored Manduševca. Bilo je to u predvečerje. Bili smo uz autobus, naoružani, a tu i tamo bi nas netko od prolaznika pitao odakle smo. Došao je Paraga sa pratnjom, pozdravio sve nazočne. Upozorio nas je da su svuda oko nas policajci i specijalci, ne bez razloga. Pozvao nas je (hosovce) da s njim idemo u Starčevićev Dom, bazu HSP-a i HOS-a. Kasnije se raspredala priča, da smo krenuli prema Hrvatskom saboru, da bi bilo svašta. Naime, postojala je „optužnica „grada Vukovara onima koji nam nisu pomogli, a mogli su. U njoj je također bilo, da će netko ostati živ, koji će se osvetiti. Neki su se prepoznali u toj optužnici. U bazi smo razgovarajući sa Paragom, uglavnom Kvesič, ponovno uspostavili kontakt sa Kutinom od kud smo dobili upozorenje, da ne idemo prema kući da nas čekaju policajci i specijalci radi hapšenja ? Pao mi je mrak na oči. Nakon svega što smo prošli, sada kad smo izašli iz mnogih bitaka, trebao bi valjda imati borbu i sa našima, pa tko je tu lud ?

Kvesič i veza iz Kutine su dogovorili da čekamo u Zagrebu pratnju, koja će doći, naoružana i u civilu, kako bi nas otpratila doma. Čekajući hosovce iz Kutine, došla je i žena od Doka (Tomislav Lesič), pitajući nas za muža. U tom trenutku u bazi nas je bilo troje, Kvesič, Gelo i ja. Opisali smo da je Dok bio ranjen i ostao u bolnici, ponavljajući kako je tamo „najsigurnije“, (u kakvoj smo zabludi bili). Na žalost, Dok je prva identificirana žrtva iz masovne grobnice Ovčara. Nismo dalje pričali, nije se imalo više što reći.hosovci iz Kutine su stigli i nakon kraćeg radosnog susreta, krenuli smo podijeljeni u nekoliko auta s naoružanom pratnjom. Malo mi je sada to smiješno, jer baš nam i nije trebala naoružana pratnja, znali bi se obraniti i boriti, to sigurno. Ali, svaka čast ljudima, oni su riskirali putem u nepoznato, mi smo bili spremni na sve, samo da dođemo konačno kući, na zasluženi odmor i mir. Oni nisu trebali biti s nama, ali ipak jesu i zato im hvala. To je HOS, nema puno priče i razmišljanja, već djelovanje, odmah, bez filozofiranja. U autu mi je čitavo vrijeme u rukama, otkočena automatska puška, spremna da djeluje, pa ako treba i po našima, samo da preživim i dođem kući, kako i preko „koga“, manje važno, sit sam borbi, smrti, želim malo mira, doma. Prolazili smo pored policijskih punktova, ali nas nije nitko zaustavljao, Bože, hvala ti. U Popovači smo imali dogovoren susret, (onda to nisam znao) sa načelnikom policije Kutina, u jednom lokalu. Kvesičev prijatelj i kako nam kaže, pouzdan čovjek. Razgovarao je sa njime, a ja sam svejedno držao automatsku i bio spreman na sve. Naravno, nije ni načelnik bio sam. Valjda je uvjeravao Kvesiča da neće biti problema što se tiče policije, nešto u tom stilu, jer zaista, nismo imali problema. Došli smo u Kutinu, nešto oko 2 ujutro, poljubio zemlju, a i suza je bilo. Moja Kutina, što sam sve prošao da bi doma došao, moja Kutina. Inače, u Vukovaru su me mnogi zvali Kutina, iako nisam bio samo ja iz Kutine. I na motoroli, dok sam je pred proboj imao, šifra je bila Kutina. Sad sam ponosan, jer su me poistovjećivali sa mojim gradom, najljepšim na svijetu, mojom Kutinom. Vozio me prijatelj iz „pratnje „doma, prvo sam navratio do cure Ksenije. Nisam mogao izdržati, morao sam je vidjeti iako je bilo toliko sati. Sjećam se otvaranja vrata i face njezine mlađe sestre, koja je skoro pala u nesvijest, valjda sam izgledao kao duh. Nisam se dugo zadržavao, išao sam doma svoje vidjeti. Svi su bili na broju, to mi je bilo važno, a sad kad sam se uvjerio da svi okej, neka bude šta bude. Slijedi najteži mi trenutak, treba reći roditeljima Bezuk Zdravka, da je Zdravko od posljedica ranjavanja umro u bolnici. Nisam mogao ići u te sate, čekao sam do pola osam. Tek što sam izašao na cestu, sa biciklom je naišla njegova sestra Maca. Prvo sretna što me vidi, a onda šok. Rekavši joj za Zdravka, uz plač otišla je prema roditeljima koji su bili nekoliko kuća dalje od moje. Još bliže meni je stanovao njegov brat Zdenko Bezuk, tako da sam išao njemu reći. Kad me vidio, bukvalno je skočio na mene od sreće, a onda su mi krenule nezaustavljivo suze, sve mu je bilo jasno. Trenutke bola neću opisivati, nemoguće ih je opisati, volio je Zdravka jako. Tog jutra mi je srce ponovo krvarilo.

Ja sam „Kutina“, tako su me svi zvali moji prijatelji, ratnici, hosovci i ostali branitelji. Preživio sam pakao, doživio rađanje slobodne i neovisne Hrvatske, mnogi nisu. Umrijet ču sretan i na svome, zahvaljujući njima, herojima Vukovara, Hrvatske :

Zdravko Bezuk, Ivan Krajinovič – Ičo, Dragan Peša – Šiljo, Ivan Brdar, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašič – Tihica, Rudolf Vukovič – Senzen, Željko Delič – Švico, Ohran Merič, Dragan Granič, Jeann Michel Nicollier – Francuz, Mladen Amstrong -Grof, Robert Šilič – Robi, Duško Smek – Bosanac, Jadranko Anić Antič – Šnicla, Tomislav Lesič – Dok, Pavao Spudič – Dado, Vid Ivanič, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Zdravko Špalj – Papundek, Anđelko Sakač, Ante Šarič, Zoran Antunovič, Nikola Bogojevič, Dubravko Rusek…

Tihomir Iveta – Piđo, Željko Špiljar – Žac, Velimir Kvesič – Velja – umrli nakon Domovinskog rata od posljedica…

TO SU HEROJI VUKOVARA, HRVATSKE, DOMOVINSKOG RATA, KOJIMA SAM SVJEDOK, KAO I PREŽIVJELI MALOBROJNI HOSOVCI. JA SAM PONOSAN NA NJIH, BUDITE I

DA SE NIKAD NE ZABORAVI…

Dio je toga što sam napisao, ali vjerujem dovoljno.

Comments

comments