Naslovna » sudhos » HOS U Vukovaru 4

HOS U Vukovaru 4

Skinite Manolićevu stigmu s HOS-a

HOS-ovci su još uvijek optuženi za veleizdaju nakon famoznog „Izvješća državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara” Josipa Manolića

vp-logo

tekst: Tomislav Šulj,

foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc

hos u Vukovaru 1Dva nastavka o ulozi HOS-a u obrani Vukova­ra izazvala su brojne, uglavnom vrlo pozitiv­ne reakcije. Prije opisa kraja njiho­ve vukovarske priče, moram poja­sniti i ispraviti neke stvari. Svaki tekst, posebno onaj pisan pomo­ću usmene predaje, zbog načina interpretacije podložan je pogreš­kama. Nekoliko sam sitnijih po­grešaka počinio, tako i jednu oz­biljnu. Nedovoljno sam točno opisao zapovjednu hijerarhiju obrane Bogdanovaca, stoga se ispričavam Ivanu Matkoviću – La­sti i Vinku Žaniću, zapovjednicima obrane sela. Nadalje, to što su HOS-ovci odigrali važnu ulogu, svejedno u Bogdanovcima ili na Sajmištu nikako ne treba shvaćati kao tezu da su oni jedini iznijeli te­ret obrane. Štoviše, ni sami HOS-ovci ne žele prisvajati ono što im ne pripada, odnosno zanemariti ostale branitelje vukovarskog rati­šta. Na adresu uredništva stigao je jedan prigovor da je zanemaren doprinos ostalih branitelja i zapo­vjednika Sajmišta. Stoga moram ponoviti iste riječi kojima sam za­počeo temu o HOS-u: „Ako brani­telji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spominjani, kao autor se unaprijed ispričavam”. Vukovarska bitka iznimno je osjet­ljiva tema, no iako ovo jest veći­nom priča o toj bitki, ona prven­stveno tematizira kratkotrajno postojanje Samostalne satnije HOS-a Vukovar. Pažnja je usmje­rena na tu postrojbu zbog njezina doprinosa u borbi, zbog nevjero­jatno visokih žrtava i svakako zbog činjenice da su naprosto izrezani iz medijskog prostora, baš kao što su zanemareni od strane državnih institucija unatrag 20 godina. Od njih 58, u Vukovaru je izgubilo ži­vot 25 HOS-ovaca, šest ih je završi­lo u logoru (također i pridružena dva člana). Od preživjelih neki su kao teški ranjenici ostali trajni in­validi, dok su gotovo svi uglavnom više puta „lakše” ranjavani, uglav­nom gelerima ili snajperskim me­cima. Svaka postrojba ima svoj značaj i ulogu u tijeku bitke za Vukovar koja nije počela u rujnu i nije počela s HOS-om, ali je svaka­ko od početka listopada poprimila jednu novu dimenziju. O vrijednosti HOS-a dovoljno govori i cije­lo poglavlje koje im jehos u Vukovaru 2 posvetio Mile Dedaković – Jastreb u knjizi o bitki za Vukovar, a čije se mišljenje može sažeti u nekoliko riječi: „Za njih se, doslovce, može primijeniti ona da su došli tiho i ušli u legen­du”. Mnogo konkretnije o značaju HOS-a može posvjedočiti legen­darni zapovjednik sa Sajmišta Nikica Burić Samoborac, već sa­mim time što je non-stop bio u uličnim borbama, ali i u intervencijama poradi drugih problema koji su opterećivali obranu Sajmi­šta. Nedostatak ljudi za borbu kao i ostale nuspojave vezane uz angažman boraca na ovako teškoj bo­jišnici bili su osnovni problem obrane. Svi koji su branili Sajmi­šte: Ose, Žuti, Plavi, Crni, Bojleri, Dakovčani, vojna policija, fra­gmentirane male jedinice poput policajaca iz Varaždina ili gardista iz 1. brigade, naravno i HOS-ovci, svi su oni plaćali veliku cijenu zbog pucanja linija i nedovoljne popunjenosti ljudstva spremnog za okršaje. Sajmište uistinu nije bilo poželjno odredište za borbu, stoga već i podatak da su HOS-ov­ci dragovoljno pristigli na Sajmište upravo kada su počinjale najteže bitke, dovoljno govori o njihovu značaju. Nikica Burić – Samobo­rac zapamtio ih je kao takve: ,Ja sam njih prvo malo gledao, te HOS-ovce. Onak, došli su junački prvi dan i odmah vele ‘Idemo u napad!’. Ma koji napad, mislim si, kaj ovi pričaju!?! Pa su otišli, na­pravili pičvajz i neprijatelju i sebi i vidjeli su kaj se ustvari tu događa. Gledam ih i vidim da su hrabri, posebno gledam ove mlade i mi­slim si: ‘Pa kud su ova djeca došla u vražju mater!?!’. I gledao sam ja njih, pucalo se na sve strane i bome im nije bilo svejedno. Ali, negdje u roku od nekih desetak dana, kada su shvatili kako tamo stvari hos u Vukovaru 3stoje, ovi od njih koji su osta­li mentalno jaki postali su mrtvi-hladni na ludnicu oko sebe. Ništa ja od njih nisam bolji bio, samo kaj sam imao malo više znanja, obuke i autoriteta”. Cijeli listopad bio je težak, ali se linija ipak držala. Na­žalost, do kobnoga 9. studenoga iz stroja su, jedan po jedan, ispadali značajni ratnici HOS-a. Darko Ko-merlin, Ivan Capan, Željko Soldo, Jure Mijatović, Alen Buhin, Mario Cigrovski, svi su bili iznimno teško ranjeni i napustili su 19. listopada konvojem Vukovar, može se reći u posljednji mogući tren. Ićo Kraji-nović, Rudolf Vuković – Senzen i Jean Michel Nicollier naknadno su teško ranjeni i kao takvi sma­knuti su na Ovčari, kao i drugi nji­hovi ranjeni suborci iz vukovarske bolnice. Poginulo je također mno­go HOS-ovaca u samim okršaji­ma. U Bogdanovcima je prvo po­ginuo Anđelko Sakač – Niger, a uskoro pogibaju i vrlo važni borci HOS-a, prvi zapovjednik voda u Bogdanovcima, Zdravko Špalj -Papundek i Nikola Bogojević -Dugi Nidžo. Obojica su poginula prateći Milu Dedakovića – Jastre­ba u izvlačenju ka Vinkovcima, dok se Šahim Botić – Dado uspio izvući, kao i ljudi Nikole Totha -Feniksa, odabrani za ovako znača­jan zadatak. Na Sajmištu su, pak, i to u izravnim uličnim borbama, pogibali zapovjednici HOS-a: Ivan Brdar, Željko Delić – Švico i Robert Šilić, ali i važni borci: Dubravko Rusek, Mladen Amstrong – Grof i Zdravko Bezuk. Nedostatak ljudi i streljiva nije više mogla nadokna­diti ni dobra taktika koja je vrlo uspješno funkcionirala tijekom li­stopada. Dotada se protivnika zavaravalo lažnim individualnim manevrom te prije opisanim „či­šćenjima”, odnosno stalnimhos u Vukovaru 4 vra­ćanjem kuća u ničijoj zoni. „Gle, na 500 metara, nekad i kilometar dužine imaš 30 boraca. Kaj ti je to? Ništa! Imaš tu praznina i po 50 metara, i onda sam tamo znao be-zveze pucati, da ovi steknu dojam da netko drži prostor. Ispališ dva tri metka, otrčiš još 20-30 metara pa opet ispucaš par metaka. Stal­no sam tako trčao gore-dolje. I te kuće koje smo stalno iznova osva­jali… Možemo mi izgubiti kuću dvije u prostoru, uostalom, kako da je braniš ako tenk puca po njoj ili sva gori? Ali smo to išli vraćati na­kon što bi ih odbili baš zato da ne steknu dojam da nas je sve manje, da ne uvide da mi zapravo nema­mo ljudstva da možemo držati ovoliki prostor”, prisjeća se Samoborac. Nažalost po obranu, sva­kim je danom linija bila sve tanja tako da ni stari trikovi nisu bili od neke prevelike koristi, koliko god su posebno HOS-ovci bili uspješni u akcijama „čišćenja”. Dana 9. studenoga, u razmaku od samo nekoliko sati iz stroja je izbačeno osam HOS-ovaca i nekoliko pridruženih, a važnih boraca. Petori­ca su nastradala nakon izdaje civi­la Dušana Bijelića koji je držao stražu, a ostali su nastradali hita­jući u pomoć obraniti liniju kod Tekstilne škole. Zdravko Bezuk preminuo je od posljedica ranja­vanja, a Igoru Širokom, koji je sati­ma bio sam na liniji od nekoliko stotina metara, priključio se Da-mir Markuš koji je „samo” lakše ranjen. Stjepan Antolić, Davor Purulić, Jean-Michel Nicolier i Goran Kitić – Kitara teško su ranjeni, za njih je vukovarska bitka bila okon­čana. Vrlo brzo, u roku dva dana pogiba i Robert Šilić, a teško su ra­njeni Ohran Merić i Josip Abel. Ovolika ranjavanja i pogibije, kao i pucanja na drugim linijama, bila su jasna najava kraja obrane Vuko­vara: „Uz sve te gubitke, a to su Ijudi koje ne možeš nadoknaditi ni da ih imaš, a kamoli u situaciji kada nitko živ neće više na Sajmište, pogotovo kada je Milovo Brdo palo, ja sam rekao Borkoviću: ‘Ovo se može držati još šest, možda se­dam dana’. Dobro sam procijenio, skoro u dan kada ćemo pasti. Kroz tri-četiri dana se vrlo jasno vidjelo da će tako i završiti. Pritiske sam već razne imao da pustim neke skupine u proboj, razmislio sam i rekao: ‘Ajde, idem barem ove dečece spasiti’. Prvenstveno baš te HOS-ovce jer su se strašno iskaza­li, a posebno ove klince, kaj su oni imali, 18-19-20 godina. Trebao sam nekog pouzdanog, izabrao sam Mataiju kao najboljeg i rekao: ‘Rambo, ti moraš ove dečece izvu­ći!’. Molili su da idem s njima, bilo je i suza, ali nije bilo šanse. Koji proboj, pa ja sam zapovjednik, ja moram ostati zadnji!”. Prije samog polaska u proboj valjalo se opro­stiti i s teško ranjenim suborcima u bolnici, iako je hos u Vukovaru 5njima već bilo ja­sno daje poraz neminovan, a sudbina potpuno neizvjesna. Pogledi su govorili sve, a na neki način su ranjeni i ohrabrili prijatelje da uči­ne što moraju. Senzen je u svom stilu dao do znanja da se ne boji dolaska napadača i „da ih čeka sa svojom pumpericom”. Ićo Krajinović se smireno i s razumijeva­njem rastajao s Markušem: „Sen­zen je takav bio od početka do kraja, beskompromisan. Svi su znali, pa i oni koji su ga prvi put vi­djeli, da je veliki fajter i da ne žali ništa… Na Ići se isto nije moglo vi­djeti straha, više pomirljivost, ali i nada jer je on bio duboko religio­zna osoba. Uostalom, tko bi oče­kivao da će ovi na kraju 20. stolje­ća u tolikoj mjeri prekršiti Ženevsku konvenciju, da će ne samo haračiti bolnicom, nego i likvidirati najteže ranjenike”. Viktorin Jurić – Paša pričao je s Nicolie-rom, Francuz je također prihvatio neminovnu sudbinu, raspravljali su o mogućnostima proboja. Sto su sve konkretno pričali, HOS-ovci nerado prepričavaju jer su upra­vo posjeti bolnici bili najmučnije iskustvo, kao i osjećaj koji i danas proživljavaju kada se sjete sudbi­na ranjenika. Markuš: „Strašno je bilo doći knjima. Ne znaš kako da im kažeš, a moraš im reći daje go­tovo.. . Ma oni bi bez daljnjeg išli u proboj da su mogli, samo da im nisu te noge ranjene. Ostale rane bi ‘zanemarili’, ali primjerice Krajinović je bio ranjen u koljeno i kad se rana ohladila, nije mogao ni saviti nogu. Isto tako i Senzen… Ispada da bi bolje bilo da je, reci­mo kao ja, ranjen u glavu nego u nogu”. S obzirom na način kojime se JNA razračunao s ranjenicima, kako domaćim ljudima, tako upra­vo s HOS-ovcima, postoji prilična skepsa prema načinu kojim su bili „prepoznati”. Naime, oni su, a konkretno i Samoborac, nepo­sredno prije poraza tražili da se uništi kompletna dokumentacija,liječnički kartoni na kojima je pi­sala pripadnost postrojbi, dok su neki važni ljudi iz bolnice smatrali da će JNA poštovati Ženevsku kon­venciju i da im je već obećan po­šten tretman prema ranjenim voj­nicima. To se, nažalost, nije dogodilo. Naprotiv, ranjenici su sustavno likvidirani, ovisno već o porijeklu i pripadnosti postrojbi. Ipak tri HOS-ovca pukim su ču­dom uspjeli preživjeti odstrijel JNA. Kao i sve što se događalo na Sajmištu, njihova je priča bizarna već samim time što je, iako tragič­na, hos u Vukovaru 6prožeta komičnim elementi­ma, a granicu života i smrti katkad su činili možda pokoja sekunda, pogled ili riječ. Stjepan Antolić i Davor Purulić teško su ranjeni 9. studenoga; Puruliću su geleri ten­kovske granate prorešetali trbuh, a Antoliću je ranjeni dio noge doslovno visio, što ga je i najviše pla­šilo kada je shvatio da je kraj: „Znao sam već tri dana da je gotovo. Razbacali su nas, nismo komu­nicirali, osim kad dečki nisu došli u posjet. Pogled mog kuma Špiljaraje sve je govorio, taj je znao laga­ti, ali ovo nije mogao… Užasavao sam se noge, gledao ju i mislim: ‘Pa kaj ako neko dođe i počne me mučiti tak da okreće tu nogu?’. I bome je takva ekipa dolazila; neki četnik, ali baš klošar, vidiš mu po licu, došao s neke dvije, ajmo reći, žene sumnjiva morala. Ova stavila automat na jastuk, počela prijetiti, ja si mislim: ‘Pa kaj će me nakon 50 dana takvog fajta cmeknuti neka flundra?’. Srećom, naišla je vojna policija pa su odbauljali”. Antolića su spasile medicinske se­stre: „Njih dvije su me odnijele na nosilima na rate, dva puta su me stavljale na pod, da me odnesu i Baumgartnerica baš plače, veli: Evo, sad su mi sina odveli. On je bio na ulazu u bolnicu, evo bar ću tebe spasiti”. Purulić je na drugom kraju bolnice vidio da ljudi oko njega nestaju, da je već i sama voj­na policija počela s popisima i prokazivačima odvoditi ljude, te je odlučio sam sebi „pomoći” i na­gonski se dovukao do dvorišta, no Veselin Šljivančanin je zabranio da uđe u vozilo. „Šljivančanin nije dao, ja sam se vratio i na ulazu u bolnicu sam gledao kad će on oti­ći. Kad su oficiri već otišli, jedan od četnika pita: ‘Ko još ide? Još ima jedno sjedeće mjesto?’. I ja sam rekao: ‘Evo ja idem, ja sam sjedeći’, mada sam po ranama tre­bao biti ‘ležeći’, ali tko te pita kad spašavaš glavu. I ja sam posljednji ušao, četnik lupi po vratima i kaže: ‘Ovo je zadnji, ovi ostali idu su­tra!’. I nažalost ti ostali nisu doče­kali svoje sutra”. Tada kreće vožnja na granici smrti cijelim Vukova­rom, iako ranjenici ni danas nisu sigurni je li ih samo puka nespo­sobnost vozača prvog kombija spasila da ne završe na Ovčari. „Taj valjda nije znao kud treba vo­ziti i mi smo cijeli dan kružili od izlaza do izlaza. Borovo Selo, bol­nica, Lužac, opet bolnica, Sajmi­šte, bolnica, prema Bogdanovcima i na kraju drito za Negoslavce i za vraga stanemo na onom T ra­skrižju. Vika, galama, pjesma, stali baš pored lokalne krčme. Kad tamo opet neka lokalna ‘dama’ skužila tko je u vozilima i počne urlikali da nas treba poklati, da su kukavice ako nas žive puste. I stvarno, ovi hos u Vukovaru 7navale na kombi, već su prvoga napola izvukli van, kad naleti kampanjola vojne policije i nekako smiri stvar”. Opet se vra­ćaju prema bolnici, no vjerojatno su ih nakon toliko vožnje uočili i francuski promatrači koji osigura­vaju da se mini-konvoj prebaci u Srbiju, potom BiH. Opasnostima i zaustavljanjima nije bio kraj: „Za­dnji pokušaj klanja je bio u Bijeljini. Otvara rulja vrata, hoće nas izvući van, ali su tamo srećom bile kamere BBC-a”. O atmosferi linča svjedoče i batine koje je doktor Aleksijević, Crnogorac, dobio samo zato što je izišao iz konvoja ne bi li ranjenicima donio vodu ili cigarete. Iako su po putu neki pod­legli teškim ranama, naravno da su u tim uvjetima prevoženi za­jedno sa živima do konačnog odredišta, Sremske Mitrovice. U Mitrovici ranjenici prolaze nove avanture, zlostavljanja pa i nadre­alne scene poput one gdje se dok­tor Aleksijević, misleći da se Antolića vodi na strijeljanje, potukao s prvim stražarom koji je iskazao humanost. Na kraju je već rezigniranost bila na toj razini da je u jed­nom od brojnih posjeta „interesenata”, Antolić na pitanje jednog mladog rezerviste “da li je bio na utakmici Dinamo – Zvezda i istukao ga”, mrtav-hladan odgovorio da ih je previše u životu istukao da bi ih sve popamtio. Nakon brojnih sličnih prijetećih posjeta, 70-ak ranjenika napokon je krenulo put slobode, ka Dvoru kod Bijeljine, no i to je putovanje prožeto prijet­njama klanjem, kamenovanjima i zlostavljanjem. Ipak, njih dvojica, kao i Josip Abel, domogli su se slo­bode, dok o sudbini ostalih HOS-ovaca iz bolnice možemo samo nagađati koliko je bila bolna prije same egzekucije. Na Ovčari su smaknuti: Ivan Krajinović – Ićo, Željko Herceg – Đero, Tihomir To-mašić – Tihica, Rudolf Vuković -Senzen, Dragan Granić, Vid Iva­nić, Ohran Merić, Pavao Spudić, Tomislav Lesić – Dok, Jean-Michel Nicolier, Duško Smek – Bosanac i Jadranko Anić – Antić, s time da posmrtni ostaci posljednje trojice još nisu pronađeni. U noći 16. na 17. studenoga, „pokretni” HOS-ovci su krenuli u proboj: „Okupila se poprilična ekipa, nas 37. Dio vojne policije, nešto civila i mi. Igor Široki, Zvonehos u Vukovaru 8 Ćurković, Žac Špiljar, Petar Gelo, Velja Kvesić, Paša, Goran Đurić i ja, to je ostalo na ‘nogama’ od HOS-a, sposobno za put. Naravno, ako se tako može reći za skupinu gdje su svi bili ra­njeni, a zapovjednik Zvone je bio napunjen gelerima kao fazan po­slije lova. Ipak smo krenuli, znali smo što nas čeka, ako ovima panemo u ruke”, prisjeća se Markuš. Put je trajao satima i satima, kat­kad su nijanse ovisile da sve ne za­vrši kao proboj suboraca iz Bogdanovaca. „Noć, odjekuje pucnjava na sve četiri strane, na izlasku ne­koliko ‘prstena’ neprijateljskih vojnika, oklopa i hrpe prokletih mina. U koloni po jedan prelazi­mo betonski most, načičkan mi­nama i ulazimo u šumarak. Ni da­nas mi nije jasno kako smo to prošli, a da nitko nije zapucao jer smo na tom mostu bili idealna meta, praktično udaljeni 30 meta­ra… Prešli smo potom Vuku i to nekim malim gumenim čamcem, jedan po jedan. Noć je bila oblač­na, idealna za šuljanje, za proboj, za život… Vjetar je lagano puhao i njihao kukuruz, stvarajući pose­ban zvuk. Taj povjetarac nas je za­pravo spasio, jer je bio dovoljan da prikrije naše kretanje. Dugo smo, dugo hodali jer smo morali obila­ziti sva sela: Bogdanovce, Marin-ce, Cerić… Sjećam se velikih lo­mači, koje su četnici kod sela palili, što je pomagalo da ih zaobi­đemo. .. U jednom trenutku, Širo­ki i ja smo od tolikog umora na­prosto zaspali, no spasio nas je Rambo – Mataija koji se sam vra­tio i natjerao nas da nastavimo hodati”. Put do slobode nije pro­šao bez velike opasnosti. Nesret­nim slučajem Goran Đurić opalio je „pumpericom”, iz neposredne blizine ranio vojnog policajca, a istodobno alarmirao neprijatelja da ima neželjeno društvo u su­sjedstvu. Manja skupina koju je poveo domaći vodič, Jakov Crno-marić, krenula je prema Nuštru spašavati ranjenika. „Taj Jakov bio je nevjerojatan čovjek. Već nas je dotad spasio uklonivši potezne mine, a dok smo razmišljali što napraviti, on je skinuo uniformu,zataknuo pištolj i rekao: ‘Ja ću ga nositi po čistini’. Ja sam, iako i sam prilično ranjen, rekao svojima da idemo i mi. Paša ga je nosio na le­đima, Doktor i Slavuj su ga gurali nekim biciklom”, prisjeća se Ćur-ković. Ubrzo, nakon manje od pola kilometra, na raskrižju kod Henrikovaca i Cerića ih je na ze­mlju satima prikovala pucnjava snajpera: „Ma oni su se hos u Vukovaru 9ustvari igrali s nama, svjesni koliko smo jadni. To je trajalo pet-šest sati, va­ljda dok im je bilo zanimljivo. Pa smo čekali još sat-dva, Široki me u suzama molio da krenemo, makar nas pobili. U jednom trenu sam pomislio: ‘Ma Bože, ako je došao red, onda nas sad uzmi, ali ovako nećemo gutati prašinu’. Dignem se i potrčim koliko sam mogao onako ranjen. Stanem i hodam dalje lagano. Ljudi idu, svi su se dečki digli i idu. Mi smo cijeli kilo­metar i pol hodali da nitko nije pucao. Kretali smo se između špagica, po minskom polju, mi smo jednostavno hodali. Nitko ne puca. Kojim čudom, zašto? Ni dan-danas nam nije jasno! Ušli smo tako u Nuštar, ja sam otišao na previjanje, a Viktorin Jurić -Paša, Široki, Mataija i još nekoliko njih opet se vraćaju po istoj onoj čistini po ranjenika. Opet su ih transporterom tražili, ali izvukli su ga i napokon je toj agoniji došao kraj”. Veća grupa držala se počet­nog cilja, slijedeći žice dalekovoda i tako je nakon duge hodnje napo­kon došla u Vinkovce. Time ko­načno završava cjelodnevna kal-varija HOS-ovaca i ostalih koji su pošli u proboj 17. studenoga 1991. godine. Naknadno je ipak pogi­nuo još jedan HOS-ovac, Dragan Peša – Šiljo. On je krenuo u skupini sa Samoborcem, drugi dan, tek nakon konačnog kraja! Bila je to vrlo teška odluka za Samoborca koji se nije htio predati i koji je do posljednjeg trena forsirao ideju da se sruše mostovi oko Vuke i da se brani sam centar i bolnica. Svje­stan da bi time dobili možda dva dana vremena, dodatno navukli bijes napadača na ljude u bolnici, odlazi u posjet Krajinoviću: „Ićo veli: ‘Vidim ti po faci da nije dobro, a pošto je tako kako je, vi svakako odite, a nama Bog što da’. Kasnije sam još imao neugodne razgovore s vodećima u bolnici, na kraju se ispostavilo da sam, nažalost, bio u pravu, da ta priča s ranjenicima neće dobro završiti. 186 ljudi je krenulo, zadnji sam napustio most”. Josip Tomašić – Osa, zapo­vjednik Sajmišta, vodio je skupi­nu, Samoborac je bio na začelju. Skupina se razdvojila zbog bizar­ne situacije: „Ide kolona, stane i stoji. Nakon nekog vremena, ja odem naprijed i gledam, to nisam u životu videl; čovjek stoji i spava! Zaspao je na nogama, a kolona je otišla naprijed, dok smo mi iza če­kali misleći da ovaj iz nekog razlo­ga također čeka. I tako nas je zao­stalo 36, nitko iz Vukovara, samo dva Vinkovčana”. Potom je uslije­dio maraton hodnje pod konstan­tnom opasnošću, neki su se već nakanili ubiti, no uspjeli su naći put Vinkovaca. U svoj toj agoniji, skupina u kojoj se našao Peša, od­vojila se i kod Petrovaca upala u smrtnu zamku. Bio je to posljednji poginuli HOS-ovac u izravnom okršaju s neprijateljem. Ostali pre­minuli na Ovčari, nažalost, nisu imali mogućnost pružiti otpor. Ci­jela priča s HOS-om nije završila na način na koji je trebala jer bi u svakoj drugoj državi takva postroj­ba, pogotovo zbog enormno viso­kih žrtava, bila uzdignuta na po­sebno mjesto. U Hrvatskoj su, kao i neki drugi branitelji Vukovara, is­prva dočekani uz prijetnje, sum­nje i optužbe. Preživjeli su se kao pokisli vratili domovima, u nimalo doličnoj atmosferi. Široki se za­tvorio u kuću jer su ih mediji pro­glasili dezerterima, Damir Radnić imao je i policijski tretman na La-ščini, borci iz Kutine su se vraćali potajice i uz pregovore s lokalnim organima vlasti, gotovo kao u ne­kom filmu. Čak i ranjenici koji su slučajem preživjeli Ovčaru doži­vjeli su provokacije u Traumato­loškoj bolnici u Zagrebu. Vrlo neo­bičan rasplet događaja, može se konstatirati i svojevrsna pobjeda tajnih službi JNA, ali i onih ljudi iz vlasti, poput Josipa Manolića, koji su uporno prezentirali HOS kao paravojnu skupinu. Preživjele bor­ce HOS-a jako smetaju te uspo­mene: „Ma nismo mi htjeli ni pri­jeme, ni priznanja, ni medalje. Tek možda da nam stisnu ruku i kažu ‘Hvala’, da nas pošalju da se od­morimo pa ako imamo volje da možda pomognemo svojim isku­stvom u stvaranju Hrvatske voj­ske. No, bilo je neugodno i ružno”, prisjeća se Damir Radnić prvih tjedana nakon povratka. Ipak, većina preživjelih HOS-ovaca, čak i dvojac teško ranjenih, Antolić i Purulić, brzo se priključuje, kao i brojni branitelji Vukovara, rekon­strukciji 204. brigade vukovarskih veterana u Rakitju, a potom i u no­voosnovanu 5. gardijsku brigadu.

Prošli su sva ratišta, sve operacije HV-a u kojoj su 204. BVV i 5. GBR sudjelovale: Hercegovina, Posavi­na, Maslenica, ponovo Hercegovi­na, srednja Bosna, redom najteža ratišta. Borci i zapovjednici HOS-a, iako višekratno ranjavani, ostva­rili su značajan ratni put. Zvone Ćurković i Damir Radnić kao in­spektori HOS-a, oba kasnije kao zapovjednici 4. bojne 204. briga­de. Radnić je s postrojbom prošao sva ratišta, ranjavan sa suborcima, karijeru završio kao pukovnik i za­mjenik zapovjednika nastavnog središta za obuku vojnika u Muzilu.

Ipak, HOS kao postrojba postala je i ostala neželjeno dijete u insti­tucijama koje kreiraju kolektivnu memoriju. Nema ih u udžbenici­ma, nema ih u medijima, čak je igrom slučaja upravo na njiho­voj priči zapelo prikazivanje do­kumentarnog serijala „Heroji Vukovara” na HTV-u. Štoviše, a što je uistinu nevjerojatno, oni su još uvijek optuženi za veleizdaju u fa­moznom „Izvješću državne komi­sije o pripremi i vođenju obrane Vukovara”.

Jedna od brojnih gnjusnih optuž­bi kojima je cilj kreirati tezu kako je HSP s HOS-om i u sprezi sa za­povjednicima Vukovara pravi kri­vac za lošu obranu glasi: „… po­jedini pripadnici HOS infiltriraju se i u ZNG gdje pokušavaju širiti uobičajene laži i dezinformacije te vršiti… i vrbovanje za oružane ak­cije prema legalno izabranim vla­stima u RH”.

Tvorac tog uratka, koji zapravo ap­solutno ničim nije objasnio uzrok pada Vukovara, osim time što je izmislio postrojbe HOS-a koje su trebale napasti Banske dvore i li­kvidirati Franju Tuđmana, Josip Manolić, i nakon 15 godina, pred haaškim istražiteljima tvrdio je kako su HOS-ovci nacisti. Nevje­rojatna konstrukcija za postroj­bu koja je samo u Vukovaru pod oružjem imala: Srbe, Crnogorca, Muslimana, Francuza, čak i ženu i čiji vrhovni zapovjednik, Dobro-slav Paraga, nikakvim političkim ili sličnim pritiskom nije pokušao utjecati na odluke svojih ratnih zapovjednika.

 Krajnje je vrijeme da državni orga­ni proglase taj dokument-elabo-rat nevažećim i time skine stigmu kako s HOS-ovaca, tako i sa svih branitelja Vukovara. Što se tiče sa­mog HOS-a, ti će momci biti sret­ni ako katkad upalimo svijeću 18. studenoga za njihove poginule i nestale suborce.

U proboju iz Bogdanovaca pogibaju i najmlađi pripadnici

 Teško je opisati vrijednosti pojedinaca, svi su ima­li prednosti i mane, ali i neku posebnost. Dubravko Rusek, priključio se u posljednji tren, prebrzo pogi­nuo, i o njemu nema informacija. Stariji i oženjeni su s vremenom počeli sve više razmišljati o djeci i obitelji: „Obran je bio jako dobar, prije ranjavanja mi je govorio o djeci, kako ih voli, kako mu je teš­ko što ih ne vidi. Kao daje predosjećao!”, prisjeća se Markuš Obrana Merića, kao i Mladena Arnstronga: „Grof je puno pričao o djeci, posebno o kćerki. Bio je strašno ponosan na djecu. Tada nisam razmišljao koliku žrtvu prinose ti ljudi koji su bez obzira na obi­telj došli ginuti u Vukovar”. Obitelj su kao oženjeni ostavili i Vid Ivanić, Dragan Granić, Jadranko Anić – Antić, Duško Smek, Tomislav Lesić, Pavao Spudić, Željko Herceg, Rudolf Vuković. HOS-ovci se sjećaju vrckavosti Jadranka Anića – Antića, koji je prije rata bio milicajac i ZET-ovac, a posebno se sjećaju situ­acije kada je biciklom preletio prostor pod vatrom koji zbog korpulentnosti nije mogao brzo pretrčati. Mirni Ivan Krajinović bio je ratnik koji je više puta spasio suborce pod vatrom. Zdravko Bezuk položio je život ne bi li upozorio suborce da ulaze u pogibelj.

Naoko opasni Željko Herceg i pedantni Tihomir Tomašić bili su nerazdvojni, zajedno su i smaknuti na Ovčari. Tomislav Lesić – Dok, možda i najzanimlji­viji HOS-ovac, farmaceut s vrlo zanimljivim ideja­ma o osnivanju vlastite ratne bolnice. Duško Smek – Bosanac, šaljivdžija, također osebujna ličnost, us­pio je izazvati sudar automobila u ratnom Vukovaru. Dragan Peša, spretan u dočecima tenkova, jedini je HOS-ovac poginuo u proboju iz Vukovara. U Bogda-novcima su isto poginuli posebni ljudi, kao prvi, za­grebački „štemer”, Anđelko Sakač. U izvlačenju Dedakovića pogiba možda i najspremniji HOS-ovac, prvi zapovjednik u Bogdanovcima Zdravko Špalj -Papundek, potom Nikola Bogojević, kojega Ćurko­vić opisuje: „čovjek spomenik, došao usred borbe i tjerao da idemo puškama na tenkove”. Nažalost, osim legendarnog uništavača tenkova, Žarka Manjkasa – Crvenkape, u proboju iz Bogdanovaca pogi­baju i najmlađi pripadnici HOS-a. Zoran Antunović imao je 18 (22. 7. 1973.), Ante Šarić 17 godina, pri­ključio se zatajivši pravu starosnu dob (23.9.1974.) i već to, osim što su bili dobri i pouzdani borci, dovolj­no govori o njima.

 Nikicu Burića-Samoborca svi opisuju kao “samostalnu postrojbu”

 Mnogi iz Vukovara ostali su u dobrom sjećanju HOS-ovaca, no jedan čovjek ima poseban status. Nikicu Burica – Samoborca svi koji ga pamte iz Vukovara opisuju ga kao „samostalnu postrojbu”. Prijeratni fakin iz Samobora, prošao je višemjesečnu tajnu obuku na Žumberku. Kada je došao u Vukovar, eliminirao je veći broj neprijateljskih vojnika takvom lakoćom da su ga pitali: „Što si ti došao iz Legije?”, na što je od­govorio: „Ne, ja sam došao iz Samobora”, i nadimak je ostao. HOS-ovce je impresionirao sveprisutnošću i akcijama koje je provodio, bilo da su bile borbene ili izvlačenje ranjenika s mjesta pod neprijateljskom vatrom. Tijekom borbi postao je dozapovjednik Saj­mišta, ali svoj je autoritet provodio zapovijedanjem isključivo na terenu, u borbi. Za vrijeme opsade, ne­umorno je natjeravao borce na ustrajnost i oprez. Ti­jekom jedne od najvećih borbi Samoborac, Curković i Ivan Andelić – Doktor sami su odbili napad velike kombinirane postrojbe, zapravo čuvajući povlače­nje ranjenim i opkoljenim suborcima. Nakon borbe u kojoj je neprijatelj motorolom čak tražio podršku avijacije, Curković je poželio pojesti konzervu pašte­te, no Samoborac mu nije dao: „Odi Zvone, jebala te pašteta, buju nam pobegli!”, čime mu je spasio život jer je koju sekundu poslije granata pogodila direktno u prostor privremene blagovaonice. Nije davao mira ni jednom branitelju, danas mu oni preživjeli zahva­ljuju na „dosađivanju” kojima im je spašavao živote. Mladi HOS-ovci posebno ga pamte zbog naklonosti i odnosa, pa makar se pažnja manifestirala u obliku poklanjanja čokoladice za svakoga onesposobljeno­ga neprijateljskog vojnika. Osobno je zapovjedio da HOS-ovci koji se bore na Sajmištu moraju krenuti u proboj: „Klinci, vi morate izaći i morate ostati živi!”.

 U logoru je završila i jedina žena koja se priključila HOS-u

 Ilija Ačkar, Vlado Kovač, Zlatko Ovčar, Stjepan Dugan, Ivica Čančar i Bozo Šoković nisu izišli u probo­ju, već su stjecajem okolnosti zarobljeni nakon čega su prošli torture u Sremskoj Mitrovici. U logoru je završila i jedina žena koja se priključila HOS-u, Violeta Zagrecki – Antolić. Nakon što je od Amstronga dobila pušku, od Senzena oznaku, više se nije dala „otjerati” ni nakon što su saznali da je majka malo­dobnog djeteta. Pred poraz pogubila se s ostatkom ostataka postrojbe, u njoj je proradio majčinski in­stinkt. Skinula je uniformu, uputila se obitelji u sklo­nište na Olajnici, potom ka bolnici, gdje su u dvo­rištu razvrstavali muškarce od žena i odvodili ih na Velepromet. Već šamar i prijetnja kojime je prijeratni kriminalac počastio Violetina ranjenog očuha, bila je jasna naznaka da slijedi pakao. U predstavi za ka­mere, „osloboditelji” su zarobljenike „humano” na­hranili, a zapravo su vrijeme iskoristili da uz pomoć lokalnih prokazivača precizno lociraju buduće žrtve. „Mislim da je moj kasniji tretman ‘osigurala’ žena koja me zapamtila kada sam jednom uletjela u po­drum i nimalo lijepim riječima natjerala muškarca iz podruma da mi dođe pomoći evakuirati ranjeni­ka. Bila je ispred mene, naglas pričala o pogibijama s četnikom, imao je kokardu… Okrenula se, pogle­dala me i ja sam znala da je to-to”. Sa skupinom od 20-ak žena koje nisu autobusima napustile Velepromet provela je jezovitih tjedan dana. Razdvojili su je od djeteta, koje je jedna hrabra sugrađanka uze­la na brigu nakon što su histeričnoj Violeti prijetili da će ga udomiti u Srbiji. Ispitivali su je i premlaći­vali u zloglasnoj sobi smrti, fingirali lažna strijelja­nja. Visoki časnik JNA, Makedonac, prekinuo je tor­ture. „On je stavio čuvare pred sobu jer su dotad već ubili neke ljude na ispitivanjima… Tukli su me tamo rukama, nogama, šipkama, koliko znam najviše od svih žena. Svašta su izmišljali: ‘Majku ti ustašku, pe-kla si i jela našu decu’, da sam ih snajperom skida­la s vodotornja… Nije bilo šanse da priznam da sam bila u HOS-u, jer vjeruj mi da ni trenutka više ne bi bila živa! Napravila sam blok i zabetonirala HOS i ra­tovanje. Samo sam odgovarala: ‘Ne znam, ne znam, ne znam’. U toj borbi za opstanak ti i sam sebe uvje­riš da ne znaš! Jer ako samo malo nešto ‘znaš’, nešto moraš malo i više ‘znati’. Ovako, svjestan si da ćeš dobiti porciju batina, ali živiš i čuje te se. A istovre­meno oko sebe osjećaš smrt… U vojarnu kad su nas odveli, ipak je bilo lakše. Bilo je svjetla, bilo je nade, iako je i tu bilo selektiranja, a koliko znam i silova­nja”. Nakon nekoliko dana zatočeništva u vojarni, žene su prebačene u Mitrovicu. Violeta je cijelo za­robljeništvo provela s majkom, u Zagrebu je nakon razmjene našla dijete, a nakon oporavka se iznova, do kraja rata, priključila 204. brigadi.

 Jurčanova kalvarija i HOS-ova štafeta smrti

 Damir Radnić, Branko Smoljan, Goran Petrović, Jako Kalauz, Marinko Lozić, Dražen Đurović i Zoran Milas uspjeli su izbjeći pogibiji u proboju iz Bogda-novaca. Veliki broj od 130 poginulih branitelja i ci­vila koje je pedantno zabilježio Vinko Žanić pogi­nuo je upravo u proboju. Jednu veliku skupinu činili su civili i HOS-ovci Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta – Pidžo, Zoran Antunović, Ante Šarić, Ivica Jurcan i Žarko Manjkaš – Crvenkapa. Tražili su put ka Nu­štru, slijedeći rijeku Vuku, puzajući kroz kukuruze i provlačeći se kroz šumarke. Kada su se povukli ka Vuki, naletjeli su na minsko polje. Crvenkapa pogi­ba, naknadno Šarić i Antunović, kao i Josip Knežević koji se ranjen utopio htijući popiti vodu iz Vuke. Jur­can, Hrbatović, Iveta i Đuro Kovačević bili su teško ranjeni. Preplašeni preživjeli su ih koliko-toliko pre-vili i nastavili svoj put (koji je nažalost završio smr­ću većine). Uskoro je naišla neka druga grupa koja je teške ranjenike prebacila u obližnji kukuruz. „Naj-pokretniji” Kovačević satima je puzao ne bi li u šlje­mu donio nekoliko kapi vode iz Vuke. Dani su pro­lazili, morali su paziti da ne zaspu svi odjednom da se ne smrznu, a sve više su pomišljali na samoubojstvo Osmi dan naišao je Julio, Vukovarac koji je tako­đer lutao u proboju, ostavio paštetu i poveo koliko-toliko pokretne Hrbatovića i Kovačevića. Deveti dan naišao je policajac u proboju, Željko Dapić, te uz obećanje da će poslati po najteže stradalog Jurcana, poveo je Ivetu put Nuštra. Istu večer Jurcan je čuo glasove te zazvao, ispostavilo se, grupicu branitelja. Oni su ga stavili u šatorsko krilo, zapravo iskoristi­li da im bude vodič, da ne nalete na kobno minsko polje. Potom su ga ostavili u kukuruzu, umotanog u krilo, uz obećanje da će poslati pomoć. Naredna tri dana, Jurcan je ležao, ne mogavši smoći snage da se ubije i onda, konačno su 12. dan naletjeli novi bor­ci, ovaj puta pripadnici JNA koji su smogli ljudskosti da ga odnesu u Marince. Iako bez obje potkoljenice, u zarobljeništvu počinje nova agonija, uz stalne ba­tine i psihička zlostavljanja. Jurčanova kalvarija koja završava krajem ožujka, dobit će, kao i „štafeta smr­ti”, dostojan prostor u VP-u. Nažalost, tijekom cijele muke, doktori su ga operirali gotovo kao životinju; u jednom danu amputirali su mu lijevu potkoljenicu, desno stopalo i stavili fiksator na teško oštećenu lije­vu nadlakticu,uz sva ostala saniranja sitnih rana.

kraj.

plakat hos

Comments

comments

3 komentari

  1. Da se ne zaboravi, pošto naši mladi nemaju gdje pročitati povijest, dat ćemo im članke da vide tko su bili heroji i što su bili u stanju napraviti. Čast mi je imati Vas za prijatelje!

  2. Naši hrabri ratnici i heroji čuvao vas dragi Bog a svim poginulim i nestalim braniteljima neka je vječna slava i hvala!!!!

  3. Nino Simović (Bokeljski Hrvati)

    Suze su mi išle kad sam vidio sve te heroje…
    Nikada Vas nećemo zaboraviti!!
    Zauvijek ćete živjeti u našim srcima!!
    Beskrajno hvala Vama i Vasim obiteljima!!
    Neka Vas Bog sve čuva!!

Komentiraj

E-mail adresa neće biti objavljena.