Naslovna » sudhos » HOS u Vukovaru 2

HOS u Vukovaru 2

HOS U VUKOVARU 1991.

Zašto se više od 20 godina ignorira HOS?

Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskog ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu,gledajući u postocima,pretrpjela enormne gubitke

 

Tekst: Tomislav Šulj

Foto: Damir Radnić

Magazin za vojnu povijest / studeni 2012. 

                                                                             

Krajem lipnja 1991. godine Hrvatska stranka prava ot­počela je ustroj Hrvatskih obrambenih snaga – HOS, postrojbi u čiji su sastav ulazili dra­govoljci bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno kra­jem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovin­skom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke. Od 58 pripadnika te postrojbe, Samostal­ne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega (ili zbog posljedica ranjavanja ili bo­ravka u logoru), a većina ostalih više je puta ranjavana tijekom borbi u li­stopadu i studenome. Stoga može­mo konstatirati daje zapravo riječ o postrojbi s vjerojatno najvećim gubicima u ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima, gotovo 80 posto ih je ranjeno ili kompletno izbačeno iz stroja.

Tako je bilo i na drugim područjima. U knjizi „Čovjek i rat” (Split, 2011., str. 163. -165.), prvog zapovjednika 4. brigade ZNG-a generala Ive Jelića, navodi se da su HOS-ovci primljeni u brigadu „uz uvjet da bezuvjetno izvršavaju njegove zapovijedi”, što je odlučno prihvaćeno. Jelića „nije zanimala politika“ jedino uspjesi na bojnom polju, a momci iz HOS-a to su povjerenje potvrdili na najbo­lji mogući način i to hrabrošću i po­štenjem”. I drugim zapovjednicima koji su primili postrojbe HOS-a u svoje brigade (113., 126., 142. i dru­ge brigade HV-a) „nije bilo stalo do političke licemjerne arogancije i bahatosti, nego do ratnika s kojim će izvršiti bojne  zadaće, a HOS-ov­ci su bili dobrii ratnici”. Jelić navodi da su  „neke pjesme, slike, oznake i parole bile sporedna stvar u odnosu na spremnost na žrtvu i patnju,čega je uostalom bilo i u drugim postrojbama”, te ističe: „Konačno, nije nam poznat slučaj da su ovi mom­ci (HOS-ovci, op. a.) učinili niti je­dan nevojnički čin (ubojstvo, kra­du, palež i rušenje i druge zločine), nego su to radili razbojnici i mafijaši koji to rade i danas”. O hrabrosti i ustrajnosti bojovnika HOS-a svjedo­či i Jelićevo zapažanje: „Najteže koci postrojbi HOS-a bilo je upravo mije­njanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje,makar za posljedicu imalo stradavanje cijele postrojbe. To općenito nije uvijek korisno ni vojnički bezuvjet­no i logički opravdano. (…) Među­tim postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu“. Trebalo je proći „nekoliko godina da aktualna vlast prizna HOS“ (državni vrh tek je 1996. službeno priznao HOS, a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji od 1. siječnja 2005., HOS se prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio OS RH). U nekoj drugoj državi, ovi borci, dakle dragovoljci koji nisu u opsa­du Vukovara pošli kao profesional­ci ili zbog mobilizacije, bili bi heroji. Kod nas se o njima gotovo ništa ne zna, tek odnedavno iznova su poče­le kolati određene informacije, no to je samo rezultat aktivnosti njihovih preživjelih članova i bliskih prijate­lja. Nažalost, već više od 20 godina mediji ignoriraju postojanje HOS-a, konkretno, čak i ovu uistinu ne­vjerojatnu i herojsku priču iz obra­ne Vukovara. Povjesničar uvijek žudi za kvalitetnim izvorima, prvenstve­no dokumentima, no ovu priču re­konstruirao sam isključivo putem jednoga jedinog dokumenta, koji zapravo svjedoči sve, a to je popis poginulih i ranjenih HOS-ovaca! Sve ostalo temeljio sam na sjeća­njima nekoliko preživjelih boraca i branitelja Vukovara koji se sjećaju HOS-ovaca, ali i srpskih izvora koji su neveliki, ali koji itekako dovolj­no govore o ulozi HOS-a. Mjesec je studeni, Vukovar i vukovarska bitka iznova će biti udarna tema medija. Nažalost, iznova se nitko neće sje­titi HOS-ovaca, čak ni u medijskom stampedu u kojemu sudjeluju i me­diji koji agresiju na Hrvatsku tretira­ju kao građanski rat. Stoga, pročitaj­mo priču HOS-ovaca, i ako nam se katkada učini nevjerojatnom, samo valja promisliti o broju njihovih gu­bitaka. Ako branitelji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spo­minjani, kao autor se unaprijed ispričavam. Njihove priče, ako već nisu ispričane, svakako će jednom naći put do medija.

Priču o HOS-u, nažalost, nitko ne želi pisati. Otkuda uopće borci u HOS-u? Dra­govoljci su se oko HOS-a počeli oku­pljati samo zbog jednog cilja. Nakon okršaja s pobunjenim Srbima na Plitvicama, pogotovo nakon tragedije u Borovu Selu, sve je jasno ukazivalo na realnost brzog izbijanja velikog ratnog sukoba. Jedan dio budućih HOS-ovaca pokušao se prijaviti u postrojbe MUP-a, no u to vrijeme vrlo je teško bilo pristupiti postroj­bama ZNG-a u nastajanju. Mini­starstvo obrane nije posjedovalo do­voljno ni oružja ni logističke opreme potrebne za prijem i obuku vojnika. Ljudi su tako stavljeni na „čekanje” i pošli su tražiti druge solucije, kon­kretno HOS koji se tada vrlo temelji­to spremao za nadolazeći rat. Stožer HOS-a tako je tijekom kasnog pro­ljeća 1991. organizirao vojnu obuku u Sloveniji, navodno pod patrona­tom slovenskog ministra obrane Janeza Janše. Druga skupina dragovoljaca HOS-a prošla je vojnu obuku u kampu, organiziranom u Gorskom Kotaru, u šumama pored Bosiljeva. Vrlo zanimljivo, skupinu mladića iz Velike Gorice koja je u kolovozu s ostalim dragovoljcima prošla tu obuku, na prijavu u postrojbe HOS-a uputio je policijski službenik. Oni su se došli staviti na raspolaganje u zagrebački MUP (u policijsku stani­cu u Dorđićevu ulicu) gdje im je de­žurni službenik objasnio kakva je procedura za primanje u oružane postrojbe, ali ih je također upozorio da zasigurno neće biti pozvani brzo, svakako ne toliko brzo koliko su oni zamislili. Stoga ih je nestrpljive uputio da se jave u HSP-ov dom u Šenoinu ulicu, odnosno u stožer HOS-a gdje su ipak mnogo brže vojačili i naoružavali dragovoljce. Uistinu, u stožeru HOS-a stvar je bila mnogo jednostavnija. Pridošlicama su uzeti podaci, popričalo se o njihovim na­mjerama i voljnom momentu, na­glašeno im je da pristupanje HOS-u predstavlja vrlo vjerojatno i skore borbene aktivnosti te im je rečeno da očekuju poziv. Od njih nije traže­no da pristupe HSP-u, nije im čak ni sugerirano da je to uvjet budućeg poziva, stoga je jasno da važeći mit o HOS-ovcima kao naoružanim pri­padnicima isključive politike jedne stranke nije točan. O kriterijima i političkim konotacijama u kojima je HSP ustrojavao HOS neću detaljizi­rati iz dvaju razloga. Ovo je priča je­dino o borcima HOS-a koji su zavr­šili u paklu Vukovara, kamo su pošli onda kada se tamo uglavnom više nije dragovoljno, odnosno ikako po­lazilo. Nadalje, političko i vojno dje­lovanje HSP-a i HOS-a jedino je mo­guće obraditi kada se analizira djelovanje svih postrojbi HOS-a, ta­kođer i stranke koja je ustrojila tu postrojbu, što nikako nije ni primjereno na izoliranom slučaju jedne zasebne postrojbe. Ipak, valja se osvrnuti na negativni fenomen, stereotipe o HOS-u koji su tu po­strojbu pratili tijekom rata, poslije rata, a zbog čega su i danas zapravo nepoželjni političkim elitama. Kako onda, tako i danas o pripadnicima HOS-a negativno informiraju oni koji za to imaju interes, odnosno tu priču preuzeli su i na sličan način in­terpretiraju oni koji su bili daleko od bojišnice, čije je ratište na medijskoj i propagandnoj razini.

Obrazac ne­gativne legende o postrojbama HOS-a prilično je jednostavan i ka­zuje kako je prosječan HOS-ovac bio suvremena inačica pripadnika ustaške vojnice. HOS-ovce se po tom obrascu opisuje kao ekstremne desničare, radikalne nacionaliste, koji su bojevali u crnim uniformama i propagirali ustaško znakovlje. Na­vodni cilj tih ljudi bio je radikalnim ponašanjem što više inicirati sukob sa Srbima, kako bi ih potom borbe­nim i drugim metodama eliminirali s područja Republike Hrvatske. Što­više, implicira se kako su HOS-ovci, slijedeći ekstremnu politiku stranke, kanili oružano postići negdašnje granice NDH, a za taj su cilj bili spre­mni udariti upravo na ono što je ra­tom dovedeno u pitanje, demokrat­ski sustav, točnije svrgnuti vlast izabranu demokratskim izborima. Legenda je to nastala tijekom rata, naknadno je nadograđena i traje još i danas. HOS-ovci nemaju pristup medijima, nad njihovu priču stav­ljen je informativni embargo zbog etiketa da evociraju „avete prošlo­sti”. Simbolični vrhunac takvog od­nosa dogodio se tijekom ovog ljeta u Kninu. Naime, na proslavi Dana Do­movinske zahvalnosti, šestogodiš­njeg sina veterana HOS-a, također i njegove roditelje, predstavnici osi­guranja udaljili su iz prostora kojim se trebao kretati predsjednik Repu­blike Ivo Josipović, iz razloga što je dijete nosilo obilježje HOS-a. Anali­za nevjerojatne scene gdje ljudi vr­hovnog zapovjednika Hrvatske voj­ske udaljavaju malodobno dijete koje nosi ratnu oznaku postrojbe iste vojske, nije toliko bitna koliko je bitno uložiti malo strpljenja i posta­viti nekoliko ključnih pitanja koji ruše dvadesetogodišnji stereotip. Od svega onoga što je u njemu navede­no, gotovo ništa nije točno! HOS-ov­ci na bojištu u Hrvatskoj nisu ratova­li u crnim uniformama, iako crne uniforme jesu bile dekor pomalo spektakularne promocije vrha stranke HSP-a, no to je bilo u Zagrebu. Optužba za ustašku ikonografiju može se svesti jedino na prozivanje zbog natpisa na amblemu „Za dom spremni”, što jest bio pozdrav ustaš­ke vojnice. No to je isto tako bio i po­zdrav hrvatske vojske stoljećima do­tada, koristili su ga hrvatski vojnici u junačkim obranama od napada Osmanlija, također i primjerice po­strojbe bana Josipa Jelačića u 19. stoljeću, a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke („Za dom, za hrvatski seljački dom – spremni!”). Ako bi dosljedno slijedili logiku ne­poželjnih poruka, onda bi danas i brojne druge sintagme morali iz­dvojiti iz uobičajene javne komuni­kacije, s obzirom da evociraju faši­stičku ili komunističku ideologiju. Uostalom, samo djelovanje HOS-a najviše govori, odnosno pobija nametnute teze. S obzirom da su po­strojbe HOS-a, navodne moderne ustaše, bojevale na najtežim ratišti­ma, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, poslije se preba­civši dijelom u Bosnu i Hercegovinu, za očekivati je da su tisuće pripadni­ka tih postrojbi počinile brojne rat­ne zločine. No, upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, od­nos prema civilima srpske nacional­nosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta, od strane HOS-a bio je primjeren. Nažalost, upravo zbog vrlo rijetkih slučajeva nepri­mjerena ponašanja u tim situacija­ma, interesne skupine danas bacaju ljagu na Hrvatsku vojsku, no opet, pripadnici HOS-a čak se ni u tim optužbama ne spominju! A što se, pak, tiče imidža radikalnih desničara koji su propagirali agresivne pa i ekstre­mne parole, također ne bi bilo istini­to napisati da u HOS-u, pogotovo oko stožera u Zagrebu, nije bilo ta­kvih pojava. Bilo ih je, no valjalo bi prvo vratiti sjećanja u 1991. godinu i situaciju u Hrvatskoj te se sjetiti od­nosa snaga i aktivnog djelovanja po­bunjenih Srba i JNA. Postavljam pi­tanje: nije li tada upotreba takvog imidža, projiciranje slike žestokih ratnika koji su spremni poginuti i na agresiju i nasilje uzvratiti istom, ako ne i jačom mjerom, bio prilično oče­kivan nastup? Iskreno, pa tko je onda, svejedno zapovjednik, borac ili civil uopće pomislio da bi se u situaciji kada obrana nema ni mini­mum protuoklopnih sredstava pa ni običnih automatskih pušaka, išlo napasti silu tenkova, zrakoplova i svog ostaloga teškog naoružanja na način da državu koja je jednom tre­ćinom okupirana, proširi vraćanjem na neke prastare granice!?! Pričajući s nekoliko kolega iz Europe koji se bave vojnom poviješću, a imaju određene informacije o HOS-u una­toč medijskoj blokadi, pojasnio sam im barem okvirno o čemu je riječ,odnosno da je borbeno djelovanje HOS-a pod medijskim embargom zbog stigme imidža ustaštva. Izrazili su čuđenje takvom odnosu, pogoto­vo što je ponašanje HOS-a, projiciranje slike beskompromisnih bora­ca potpuno uobičajena i normalna pojava u povijesti ratovanja cijelog čovječanstva.

Otkad je vijeka i rato­vanja, vojne postrojbe ponašaju se upravo na način da eventualnog protivnika zastraše izgledom, po­sebno ukoliko su u podređenom položaju. Nije li, uostalom, takvo ponašanje, stvaranje slike „brutal­nih” vojnika sastavni dio bogate hr­vatske vojne povijesti? Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata” ili plašenja djece u Švedskoj da će, ne budu li dobri, doći i uzeti ih Hrvati. Naravno da Trenk sa svojim pandurima kojih nikada nije bilo više od 1.000 nije mogao napraviti takva čuda, ali slika koju su proizveli uvelike im je omogućavala respekt i strah nadmoćnijeg suparnika. Istim su se „trikom” služili Hrvati i u ka­snijim ratovima na europskim boji­štima. U konačnici, najbolje je smi­sao poruke „Za dom spremni” pojasnio sudionik vukovarskog pa­kla, tri puta ranjeni Damir Markuš: – „Pa što smo trebali poručiti u tom trenutku? Da smo slabiji, da nas je strah, da nismo ‘spremni za dom’, već na poražavajuće kompromise? Ili smo umjesto oznake ‘Za dom spremni’ trebali staviti oznake djece cvijeća i ‘peace brothers’? Ne, noše­njem oznake s tim natpisom htjeli smo neprijatelju upravo to i poruči­ti: da smo spremni poginuti za dom koji branimo! Naravno, mi nismo le­tjeli, ni nosili crne uniforme, ni klali civile kako je propaganda suprotne strane tvrdila. Ali, bilo je vrlo dobro vidjeti strah na strani onoga koji je bio toliko oružano nadmoćniji. Mi smo uistinu bili spremni za dom po­ložiti život, a nisam siguran jesu li oni bili spremni toliku žrtvu prinijeti za komad osvojene tuđe zemlje!”. Uostalom, priča o modernim usta­šama svakako je vrlo nestabilna, već zbog same činjenice da su HOS-u pristupali i ljudi drugih nacionalno­sti, tako i sami Srbi koji su branili svoje domove. Konkretno, jedan od pridruženih članova postrojbe HOS-a koja je ratovala u Vukovaru bio je Srbin, Goran Kitić – Kitara koji se nije zamarao propagandom, već je branio svoj grad s postrojbom koja nije dovodila u pitanje njegovo pori­jeklo, već joj je bilo važno u kolikoj je mjeri spreman podnijeti žrtvu za obranu Hrvatske. Također, jedan od čestih mitova, no on već debelo nosi pečat obavještajnih službi JNA (ili njihovih djelatnika pristiglih na pro­tivničku stranu) jest mit o HOS-u kao paravojnoj organizaciji koja je djelovala „na svoju ruku” i nije bila kooperativna s postrojbama Hrvat­ske vojske (ZNG). Ta je teza potpuno netočna i nevjerojatno kako ju je upravo na vukovarskom primjeru uspio plasirati Josip Manolić, s obzi­rom da je stvarno besmislena. Kao što je uostalom uočljivo na slikama, borci HOS-a bojevali su na ratištu pod svojim oznakama, ali i oznaka­ma Hrvatske vojske kojoj su bili po­dređeni. Konkretno, u slučaju po­strojbe HOS-a u Vukovaru, oni su se odmah po dolasku podredili zapo­vjednicima 204. brigade. Kontrover­zi koje se mogu jasno demistificirati postavljanjem jednostavnih pitanja ima na pretek, stoga ih valja zaobići i vratiti se junacima ove priče, budu­ćim herojima obrane Vukovara. Da­kle, velik dio te skupine upravo je pod okriljem MUP-a prošao vojnu obuku u kampu kod Bosiljeva, baš kao što je pod njihovim patronatom razmještan na prve borbene zadat­ke, što opet ruši tezu o „paravojnoj skupini”. Nekoliko dana poslije pri­jema, iz stožera HOS-a telefonski su obaviješteni da se u određeno vrije­me pojave na Autobusnom kolod­voru u Zagrebu, s obzirom da se for­mirala dovoljno velika skupina za polazak na obuku. Autobus je popu­nilo 50-ak dragovoljaca uistinu ša­rolikoga regionalnog porijekla. Pri­stigli su mladići iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ne­koliko iz inozemstva pa čak i manja grupa Sandžaklija, iako je najveći dio njih porijeklom bio iz sjeverne Hrvatske, s jasnim kajkavskim nar­ječjem. Obuka se izvodila u šuma­ma Gorskog kotara, na već pripre­mljenim poligonima.

Zapovjednici i instruktori bili su smješteni u lovač­kom domu, dok su pristigli drago­voljci tijekom obuke noćili u šatori­ma. Sama obuka trajala je nešto više od tri tjedna, do kraja srpnja, po sje­ćanjima polaznika bila je vrlo inten­zivna i naporna, ali i, pokazat će se, prijeko potrebna. Polaznici su nau­čili rukovati brojnim vrstama lakoga pješačkog naoružanja, obučeni su za rukovanje protuoklopnim naoru­žanjem (Ose, Zolje, RB, RPG, Ambrusti), također i raznim vrstama eksploziva. Uz teoretsku obuku, če­sto su vršili bojeva gađanja. Najzani­mljivije je što buduće ratnike nisu obučavali samo pripadnici HOS-a koji su imali iskustva s naoruža­njem, nego je obuku dijelom provo­dio i kadar specijalne policije MUP-a. Štoviše, kompletnu logistiku kampa za obuku osigurao je upravo MUP Karlovca i Duge Rese. Nakon obuke oko Bosiljeva postrojba je prebačena u Žumberak, u selo Gor­nju Vas gdje su im se priključili novi dragovoljci HOS-a. To je također tre­bao biti svojevrstan kamp za nado­gradnju usvojene obuke, no zapravo je ispalo polazno mjesto s kojega se postrojba uputila na svoj prvi ratni teren. Uz kratkotrajan boravak na Žumberku vezana je zanimljiva anegdota koja je mogla završiti tra­gično i koja zapravo dočarava kon­tekst vremena i okolnosti prije izbi­janja općeg rata. Tajne službe JNA i službe sigurnosti Hrvatske u nasta­janju vodile su informativni rat koji se vrlo često manifestirao prijetnja­ma i lažnim dojavama. Primjerice, policija grada Zagreba bila je tije­kom jeseni naprosto zatrpana pri­jetnjama o ubačenim terorističkim grupama, podmetnutim eksploziv­nim napravama i „ćelijama” u koji­ma se zagrebački Srbi spremaju na oružani otpor te je prava sreća, mož­da i čudo, da se pokoja od stotina takvih dojava nije izrodila u tragediju. Sličan scenarij, s namjerom izaziva­nja sukoba nakon plasiranja lažne dojave, zamalo je realiziran u praksi i na obroncima Žumberka. Naime, MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni te­roristi iz Srbije, spremni na djelova­nje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske briga­de) iz Rakitja dobila je zadatak bor­beno neutralizirati navodne „radi­kalne teroriste” te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelova­nje, okruživši vatrogasni dom u ko­jemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke. Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Je­dan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz za­sjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim „kajkanjem” i obu­stavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je u potpu­nosti obustavljena, a iako isprva dvi­je skupine nisu blagonaklono gleda­le jedna na drugu, tenzije su smanjene. Sami borci obiju postroj­bi kasnije su se više puta susretali na ratištima i kroz šale evocirali ovu opasnu epizodu. Nekoliko dana po­slije nemila događaja, pristigli su čelnici iz stožera HOS-a i najavili polazak na prvi teren. S obzirom da se broj polaznika obuke vremenom udvostručio, na teren nisu pošli svi, već su za zadatak određena dva voda, otprilike 60 ljudi. Odlazak na ratište ponovno je osigurao MUP.  HOS-ovci su prevezeni karakteri­stičnim plavim kombijima policije. Nije im rečeno kuda idu, vozeći se po mrkloj noći to nisu mogli ni raza­znati, a sam dolazak na odredište nije bio obilježen veselim tonovima. Dočekali su ih pripadnici 2. gardij­ske brigade, uputivši ih da se brzo i uz što manje buke rasporede po se­oskim kućama te podu spavati. Novi dan mnogo je toga razjasnio. Mjesto u koje su pristigli, Mejaško Selo, smješteno je na lijevoj obali rijeke Korane i bilo je linija razgraničenja između sukobljenih strana. Ozbiljnost dočeka pripadnika 2. GBR bila je shvatljiva s obzirom na kronično manjkavu popunjenost ljudima i naoružanjem, dok je s druge strane počeo udarati neprijatelj koji je stre­ljiva i opreme imao i više nego je bilo potrebno. HOS-ovci su tada prvi puta vidjeli sastav neprijatelja i shvatili da ne ratuju samo protiv lo­kalnih pobunjenika, već i protiv re­gularne JNA, odnosno brojnih gru­pa rezervista JNA. Dolazak HOS-a itekako se osjetio na terenu, jer su brojem ljudi konačno omogućili stvaranje kvalitetne linije obrane, a uskoro su počeli držati linije i u obli­žnjim kriznim područjima, primje­rice u Topuskom. Također, uz sva­kodnevne borbe, imali su i zanimljiv „ulov”, jer se u Mejaško Selo, kako bi provjerio u kakvom mu je stanju vi­kendica, uputio pukovnik JNA, koje­ga su zarobili i predali sigurnosnoj službi MUP-a. Početkom rujna iz stožera Obrane grada Zagreba oda­slan je poziv za pomoć u kriznoj si­tuaciji, povodom sve većih proble­ma s pripadnicima JNA u vojarni na Borongaju. Stoga dio postrojbe od­lazi put glavnog grada, a drugi dio ostao je u Mejaškom Selu, borci sa Žumberka, pristigli dragovoljci iz Senja, Zagreba, ali i Francuz Jean-Michel Nicollier. Dio postrojbe koji je upućen u Zagreb, premješten je na intervenciju kod vojarne „Dušan Čorković” na Borongaju gdje su, pak, ojačani dijelom zagrebačkih HOS-ovaca, tzv. „Veprova”, i Kutinjana. Na Borongaju se vojno mora­lo intervenirati zbog stalnog prome­tovanja teretnim i oklopnim vozilima JNA koja su prevozila oruž­je, ali i sve veće skupine rezervista. Naravno, činjenica da se usred Za­greba olako prometuje takvim „te­retom” bila je potpuno neprihvatlji­va te se pristupilo blokadi vojarne. HOS-ovci su na Borongaj pristigli početkom rujna kao postrojba s već određenom „reputacijom”, imali su borbenog iskustva i bili dobro nao­ružani. Čarke s pripadnicima JNA polako su eskalirale u oružani su­kob. S obzirom da su borbe postaja­le sve jače, počinju se kreirati i pla­novi o osvajanju vojarne, no realno gledano takvo što bilo je teško izvedivo. Ponajviše stoga što bi zasigur­no rezultiralo velikim žrtvama HOS-a, ali i zbog činjenice da bi takav napad donio brojne civilne žrtve. Naime, kada bi HOS-ovci pojačali vatreno djelovanje po vojarni, iznu­tra je dolazio još žešći vatreni odgo­vor koji se širio na okolno naselje, dakle i na civilne objekte. O vatre­nom odgovoru JNA (vjerojatno ne­hotice točno) izvijestila je 19.9.1991. u članku o sukobima oko vojarne i beogradska Politika: „Protekla noć bila je najdramatičnija u Zagrebu od početka rata…

Ubrzo nakon napa­da na kasarnu u Borongaju, nebo iznad tog, istočnog dela grada, bilo je osvetljeno od velikog požara. Šta je pogođeno i šta je gorelo, ne zna­mo”. Takvo je stanje trajalo danima. HOS-ovci bi na vatru iz vojarne uda­rili još jačom vatrom, na što bi se JNA raspucala pa zatražila primirje. Potom bi došli pripadnici specijalne policije i „zamolili” HOS-ovce da se maknu zbog sigurnosti civila, pa bi se oni uistinu i maknuli, ali vrlo brzo i vratili na položaje kada bi iz vojar­ne počela nasumična pucnjava, vje­rojatno rezervista. Cijelu opsadu vo­jarne na Borongaju, štoviše i vatreno djelovanje obiju strana, vrijedno su snimale kamere HTV-a, tako i „mi­rotvornu misiju” specijalnih po­strojbi MUP-a koji su došli na jednu od više intervencija razdvajanja su­kobljenih strana.

Borongajska priča trajala je sve do 21. rujna kada je HOS-ovcima sti­gla vijest o pogibiji Ante Paradžika, načelnika ratnog stožera HOS-a. HOS-ovci se stoga povlače s Borongaja pokopati svojega zapovjednika, skroz dezorijentirani, s previše pita­nja i bez jasne vizije što činiti. Nije im bila jasna medijska strka i hajka na njih, nisu imali ni vremena poj­miti informacije o političkim suko­bima HSP-a s legalno izabranom vlašću. Nakon ubojstva Paradžika suočili su se s problemima koji su nadilazili njihove primarne aktivno­sti. Mnogi su im postavljali pitanja, tako su i sami sebi postavljali pitanja na koja nisu imali odgovor. Bilo im je teško vjerovati da je Paradžokova pogibija zapravo organizirano poli­tičko ubojstvo, a kako im nije bilo do nikakve politike, već da na najbolji način pomognu obrani zemlje, že­ljeli su se što prije maknuti iz političke ludnice nastale u Zagrebu. Upra­vo tih dana u glavni je grad pomoć u oružju, posebno u ljudstvu, doš­la tražiti mala skupina vukovarskih branitelja. Po njihovu sjećanju, na svim adresama na koje su zakucati, rečeno im je da budu strpljivi i pri­čekaju prijem, jedino ih je odmah u hotelu Dubrovnik, od politički važ­nih ljudi, primio Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a. No, dogovo­ri o slanju postrojbe HOS-a dugo su trajali, nervoza medu borcima je ra­sla te su oni u jednom trenu odlučili zanemariti politiku i samovoljno se otisnuti put ratišta. Nazvali su vođu vukovarskih pregovarača, Ivicu Ka­sala – Džanga, inzistirali da ih povede u Vukovar i uskoro su uistinu i krenuli na put samostalno, svojim malim voznim parkom, s nekoliko kombija, čak i kamionom s protu­avionskim oružjem. Gotovo su već napustili Zagreb, kada ih je sustiglo više molbi iz stranke da zausta­ve kolonu, okrenu vozila i vrate se da ih Paraga, kao predsjednik stran­ke, isprati na ovako važno ratište. Uz kraću raspravu, HOS-ovci se vraća­ju na Zagrebački velesajam, gdje su ih čekale kamere, posebno inoze­mnih TV postaja, ali i određeni ljudi koji su se vezali uz HOS, a zapravo među HOS-ovcima nisu bili previše omiljeni. Predsjednik HSP-a održao je govor, ispratio postrojbu i oni su se u noći 26. rujna napokon uputili u Vukovar, dakle u fazi rata kada se rijetko tko, kamoli cijela postrojba, odvažio priključiti obrani grada pod opsadom.

Vožnja je trajala cijelu noć, prvo su stigli u Nuštar, gdje su čekali vodiča za daljnji put. Naravno, tako velika skupina uočena je na protivničkoj strani pa im je već u Bogdanovcima priređen vatreni doček minobacač­kim granatama. Stoga su u selu mo­rali ostati sve do jutra kada je napad jenjao i dok nisu došli vodiči iz Vu­kovara koji su ih kukuruznim pu­tem (već tada jedinim mogućim na­činom ulaska u grad) doveli pred zapovjedništvo obrane grada Vuko­vara. Tamo ih je dočekao „golobradi mladić” za kojega su tek naknadno saznali da je poznati dozapovjednik obrane Branko Borković – Mladi Ja­streb. Naložio im je da se odmore, nakon čega su se konačno postrojili i pred zapovjednikom Milom Dedakovićem – Jastrebom. On je mogao računati na 39 HOS-ovaca pristi­glih taj dan, 14 boraca HOS-a koji su sljedećeg dana došli u Bogdanovce (gdje su i ostali do kraja) te petori­cu HOS-ovaca koji su u Vukovar sti­gli noću 30. rujna, dakle ukupno na 58 ljudi, potpuno spremnih na bor­beno djelovanje. Dedaković je otpri­like objasnio što se od njih očekuje, u kakvom je stanju obrana grada te da su odsada podređeni zapovjed­nicima 204. brigade. Dedakovićeva ideja bila je da postrojbu HOS-a fragmentira na manje skupine te ih rasporedi po cijelom gradu, ne samo kako bi time rasteretili obra­nu, već ponajviše kako bi braniteljima podignuli moral. Vukovarci su ušli u treći mjesec otvorenog ra­tovanja i bio im je prijeko potreban svaki poticaj da ne posustanu.

Za­povjednik HOS-a Robert Šilić i Damir Radnić koji su dogovarali zadat­ke s Dedakovićem nikako nisu htjeli pristati da se postrojba na taj način disperzira, već su inzistirali da osta­nu na okupu, barem dok ne pohva­taju osnove gradske borbe i upo­znaju kako „diše” grad. Dogovor je postignut, HOS-ovci su određeni za obranu Sajmišta, ispostavilo se, naj­težega gradskog bojišta u posljed­njem dijelu bitke za Vukovar. Uskoro se cijela postrojba HOS-a kompleti­rala i odmah uključila u borbe. Prva borbena iskustva stekli su gotovo odmah drugi dan, a ulične borbe u koje su se uključili bile su toliko silo­vite da je vrlo brzo riješen problem neopremljenosti posljednje skupine pristiglih boraca. Nakon svakog na­pada, neprijatelj je imao velike gu­bitke i od poginulih je uzimano lako naoružanje, prijeko potrebne auto­matske puške ili snajpere. Nakon nekoliko dana žestokih bor­bi, postrojba HOS-a ipak se podije­lila. Dedaković i Borković dobivali su jasne najave da se sprema na­pad na Cerić, Marince i Bogdanovce kako bi se na taj način potpuno opkolio Vukovar. Nadalje, i obrana Bogdanovaca imala je određenih organizacijskih problema te su od­lučili angažirati HOS-ovce da kreira­ju stabilnu liniju, dok je za to još bilo vremena i nade. HOS-ovci, naravno, nisu bili skloni ideji razdvajanja. S prvom pregovaračkom ekipom, za­povjednikom Šilićem i Željkom Delićem – Švicom, dogovor nije postignut, drugu je delegaciju, Damira Radnica i Zvonka Čurkovića, Deda­ković uvjerio da su prijeko potrebni obrani sela. Uz pomoć vukovarskih vodiča, tzv. „Mungosa” koje je vo­dio Nikola Toth – Feniks, zapovjed­nik 4. bojne 204. brigade, sedmo­rica HOS-ovaca ponovno je prošla rizičan kukuruzni put višesatnom hodnjom. Robert Šilić – Rora, Zvo­ne Ćurkovjć, Žarko Manjkaš – Cr­venkapa, Željko Špiljar – Žac, Stje­pan Antolić – Tonči, Darko Komerlin i Damir Radnić pošli su se pridruži­ti braniteljima Bogdanovaca, dakle i skupini 14 pripadnika HOS-a koji su pod vodstvom Zdravka Špalja – Papundeka već boravili u tom selu. Na leđima i rukama svaki od njih nosio je blizu 40 kg materijala: zolje, pu­njenja za ose, ručne bacače, tromblone, ručne bombe te po nekoli­ko stotina metaka. U dubokoj noći došli su u selo i shvatili zašto je Dedaković toliko inzistirao na njihovu odlasku. Obrana je nakon višetjednoga stalnog granatiranja popusti­la, nije bila bajno posložena. Oni su doslovno ušetali u selo i prošli skroz na drugi kraj Bogdanovaca, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, bez da su ikoga vidjeli, odnosno da ih je netko pokušao zaustaviti. Istu noć, 30. rujna, Radnić je kao zapovjednik postrojbe HOS-a, te po ovlasti zado­bivenoj od Dedakovića i uz podršku Totha, preuzeo zapovjedništvo sela, okupio ostale zapovjednike postroj­bi i reorganizirao obranu, objasnivši braniteljima da im se sprema velika nevolja ne uspiju li kvalitetno po­složiti linije. Do jutra se, uz pomoć domaćih ljudi, otprilike koncipirao način obrane, označila su se stra­teški važna mjesta i otporne točke. Pod oružjem je, uz HOS-ovce, bilo možda 200 ljudi (stotinjak gardista i policajaca i 80-ak domaćih ljudi), iako je nešto manji broj bio borbe­no aktivan. S obzirom na konfigu­raciju terena, prolaz napadačima nije se mogao priječiti postavlja­njem prepreka. Iako branitelji jesu postavljali i premještali minska po­lja, to ipak nije moglo zaustaviti na­dolazeću silu. Stoga se Bogdanovce, koji izgledaju kao križ, moglo bra­niti organiziranjem više adekvatnih otpornih točaka. Dio obrane, križ prema Nuštru, odnosno Marincima držala je vinkovačka garda i HOS, a veći dio prema Vukovaru također je držala vinkovačka garda, satnija tzv. „Daltona”. Jedan krak križa koji ide ka Petrovcima, dijelom je drža­la županjska policija, dijelom HOS, a drugi krak prema Bršadinu branili  su vinkovački policajci.

Domaći lju­di bili su angažirani na brojnim za­dacima, ne na točno određenom mjestu, jer uvijek je valjalo uz sebe imati na položajima nekoga doma­ćeg koji je znao svaki puteljak i pred­nosti, odnosno mane terena. Sljedećeg dan, 1. listopada, nepri­jatelj je osvajao Marince i Cerić, a Bogdanovci su tim djelovanjem do­bili jedan cijeli dan da fizički poku­šaju napraviti što više od onoga što se noć ranije dogovorilo. Dana 2. li­stopada uslijedili su sinkronizirani napadi na vukovarske točke otpora, ali i Bogdanovce. Napad je bio izni­mno jak, po svemu sudeći trebao je biti i konačan napad na Bogda­novce. Napad je bio iznimno jak, po svemu sudeći trebao je biti i konačan napad na Bogdanovce. Nakon uvertire i teške vatre minobacačima, udario je dio 211. oklopne brigade uz potporu Srp­ske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova”. To je bilo prvi puta da se na Bogdanovce krenulo tenkovima i, zapravo, neprijatelj jest ušao do­brim dijelom u selo, gdje se zadržao nekoliko sati. Na neki način selo je bilo pred samim padom što je iza­zvalo golemu paniku među civili­ma koji su u velikom broju autima, čak i pješice počeli bježati prema Vinkovcima i bili su mučki pobi­jeni na cesti. Također, ni svi koji su selo branili oružjem nisu izdržali ta­kav pritisak, uslijed velikog broja ra­njavanja i pogibija neki su se čak, pomalo nelogično, počeli povlačiti prema Vukovaru. Kao daje i vrijeme upotpunilo apokaliptičnu sliku poluosvojena sela; padala je jaka kiša, nebo se smračilo, kuće su gorjele, a neprijatelj se okupljao u centru, ali nesiguran nije kretao u „čišćenje” terena. Ni sami branitelji nisu znali što bi točno napravili, da li pružati otpor ovolikoj sili ili se povući. Neizvjesnost je trajala dugo, sve dok jedan mladić nije hrabrošću animirao suborce. Žarko Manjkaš – Crvenkapa lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil. – „Kupola mu je valjda bila puna mina i ovaj ga je spizdio takvom la­koćom da je ona odletjela nekih de­set metara, napravila salto u zraku, prevrnula se i naopačke pala na­trag na tenk. Kada je on to napra­vio, nama kao daje netko adrenalin ušpricao u vene. Svim braniteljima Bogdanovaca, a posebno HOS-ovcima! Mi smo počeli uništavati te tenkove kao dijete kada se razljuti pa počne trgati igračke!”, prisjeća se Damir Radnić velikog okršaja u Bogdanovcima. Pješaštvo iza tenkova u totalnoj je panici počelo bježati, ba­cati oružje koje su poslije branitelji iskoristili. Toga su dana onesposo­bili više od deset tenkova i oklopnih vozila i otada su Bogdanovci postali sinonim žestokog otpora. Poslije, do konačnog osvajanja, ne­prijatelj napada i svi bi oni na isti način završavali. Branitelji bi razbili neprija­teljski oklop, pješadija bi se potom u panici razbježala, a legendu o Bogdanovcima prenosili su i hrvatski i srpski mediji. Srpske TV i radijske postaje izvještavale su o fanatičnom otporu u Bogdanovcima i javljale da selo brani više od 4.000 teško nao­ružanih „ustaša”. U okruženju su branitelji Bogdanovaca, osim borbi, imali i zanimljivih kontakata s ne­prijateljem. Upravo kroz Bogdanov­ce pokušalo se Vukovaru dopremi­ti humanitarnu pomoć konvojem, koji je ipak imao drugu namjenu za­mišljenu od JNA. Na kraju, sve što se uspjelo postići bio je prolazak kon­voja praznih vozila namijenjenih iz­vlačenju najtežih ranjenika iz vuko­varske bolnice. U trenucima kada je konvoj prolazio kroz selo, oni koji su se u konvoju nalazili zbog infor­mativnih i drugih pobuda, vidje­li su neobičan prizor. S prozora su virile cijevi koje su već ispalile protuoklopno streljivo, kroz selo su še­tali branitelji okićeni naoružanjem, a oružje je nonšalantno ostavljeno po ulazima i ogradama, sve kako bi se stekao dojam o velikoj oružanoj moći obrane Bogdanovaca. Između napada na selo zapovjed­nici JNA slali su stare civile iz Marinaca koji su prenosili uvjete predaje, a ušima HOS-ovaca posebno je ne­snosno bilo slušati puštanje srpskih i četničkih borbenih pjesama pu­tem jakog razglasa. Psihološkim čar­kama, branitelji, posebno HOS-ovci uspješno su parirali svojim dosjetkama, no, konačnom napadu usko­ro više nisu imali čime se oduprijeti.

Čudesna obrana sela nije mogla tra­jati dovijeka, jer je osvajanje Bogda­novaca bilo ključan strateški cilj za odsijecanje Vukovara, a selo je bra­nilo sve manje branitelja koji su, što je za obranu bilo najpogubnije, ostajali bez protuoklopnih sredsta­va.

Kada je 10. studenoga pokrenut posljednji, opći napad iz svih smje­rova, braniteljima je on izgledao ne­stvaran, jer su desetine tenkova i stotine pješaka krenule u opći juriš. „Pa mi se jesmo tukli cijeli taj dan, ali to je bilo kao da gledaš na televi­ziji neki frizirani ratni spektakl. Krenulo je iz svih smjerova sigurno više od 60 tenkova i transportera! Ide je­dan tenk, stane na minu, onesposo­bi mu gusjenice. Iza ide drugi tenk, zaobilazi ga, ti ga ‘spržiš’, ali ide tre­ći. I taj stane na minu, ode u zrak, no dolazi već četvrti i zaobilazi ta tri! Bile su to scene u koje nismo vjero­vali svojim očima, jer u dotadašnjim napadima, kada bi im ‘spržili’ tenk – dva, oni bi već posustali. Ali sada su samo išli naprijed, bez obzira na ci­jenu! Čak su i pješaci išli naprijed u nekom čudnom raspoloženju. Obič­no bi im unijeli tešku paniku već na samom početku, no sada su nastav­ljali bez obzira. Opališ kumulativnu tromblonsku minu među njih, po­kosiš dvoje-troje, no ostali samo na­stavljaju. Ne znam, kao da su bili pod teškim sedativima”, prisjeća se Radnić. Ovoga puta spasa nije bilo, jer ni otpor se više nije imao čime pru­žati, ukupno je u cijelom selu ostalo možda 20-ak upotrebljivih protuo­klopnih sredstava. Uslijedio je krvavi proboj ka Vinkovcima, velika trage­dija za branitelje Bogdanovca, na­pose pripadnike HOS-a. Upravo u to vrijeme, 9. i 10. studenoga, i njihovi suborci na Sajmištu ulaze u najte­že razdoblje svoje borbe, i ta su dva dana tragična uvertira za događaje koji će uslijediti. Bogdanovci su na­kon dolaska HOS-a izdržali u obrani 43 dana, a obrana Sajmišta također je ulazila u svoje najteže razdoblje.

 

Žarko Manjkas uništio je 12 oklopnih vozila i poginuo je herojski

Preživjelim pripadnicima HOS-a svi sudionici vukovarske tragedije, bilo da su smrtno stradali, lako ili teško ranjeni ili nekim čudom neozlijeđeni, jednaki su hero­ji, no jednoga od njih posebno ističu. Žarko Manjkaš -Crvenkapa po sjećanjima je uništio 12 oklopnih vozila i poginuo je herojskom smrću. Stoga je njegovim subor­cima potpuno nejasno kako je moguće da po ovom čo­vjeku, koji je uz druge vukovarske heroje zaslužio imati status zvijezde protuoklopnog boja, ni najmanja ulicu u zagrebačkoj Dubravi ili Sesvetama još uvijek ne nosi naziv. Crvenkapa je bio tipičan momak sa zagrebačkog asfalta. Vedar, blag, pun duha i energije, nadimak je do­bio zbog crvene beretke koju je stalno nosio. Dolaskom u Bogdanovce postao je uništavač tenkova i zapravo svojevrstan simbol kojim možemo razlikovati kasniji poraz nadmoćnog agresora. Manjkaš nije prošao nika­kvu vojnu obuku, a ipak je snalažljivošću i nepredvid ljivim odlukama bio noćna mora tenkistima, uništavao je kao od šale najmoćnije oružje JNA. U najkritičnijem dijelu prvoga tenkovskog napada, dignuo je moral bra­niteljima pogodivši prvi tenk M-84, a poslije je istoga dana onesposobio još tri tenka T-55. Jureći tenkove po selu, upao je u šaht, zbog čega je aktivirao kumulativnu minu, koja je eksplodirala iznad njega, teže mu oštetiv­ši sluh. U stacionaru su ga previli, dali da nosi ogromne žute slušalice, gestikulirajući da mora ostati mirovati, no on je pokupio svoje mine i ručni bacač te nastavio sa žutim slušalicama na ušima tražiti tenkove po selu. Crvenkapu suborci pamte po brojnim sličnim, šalji­vim i herojskim potezima. U proboj je pošao svjesno se stavljajući na čelo kolone koja je morala proći minskim poljem. Prvo je on, a potom i dvojica suboraca HOS-a, na taj herojski način okončao svoju bitku za Vukovar i Bogdanovce.

U napade na Bogdanovce polazilo se s velikim strahom

 Bogdanovci su od posebnog značaja za priču o opsadi Vukovara. Jedino se kukuruznim putem uspijevalo do­stavljati lijekove i evakuirati civile i ranjenike; izolirano selo bilo je ključna točka koja je osiguravala kakvu-takvu komunikaciju i pružala tračak nade u eventualnu mogućnost borbene pomoći okruženom Vukovaru. U napade na Bogdanovce polazilo se s velikim strahom, što se uostalom može vidjeti i iz TV isječaka snimljenih tijekom napada, tako i iz snimaka Arkanovih „Tigrova” koje su oni snimali u vrijeme borbi za Vukovar. Glasilo Vojske Jugoslavije 1992. također je ponovilo priču koju su TV postaje emitirale tijekom listopada i studenoga 1991. godine. Opisujući debakl od 2. listopada, Bogda­novce su etiketirali kao „najutvrdenije ustaško upori­šte” koje je branilo 4.000 fanatičnih crnokošuljaša. Po autorima pješadija od straha „nije imala tri čiste… da eksploatiše uspeh tenkista”, a mehanizirana pješadija je, pak, bila u tolikom strahu da ni nakon ulaska u selo nisu izlazili iz transportera misleći da su sigurniji u oklo­pnim vozilima, što je i uzrokovalo katastrofalne gubitke nakon odgovora protuoklopnim sredstvima. Branitelje Bogdanovaca vjerno je opisao jedan od zapovjednika hrvatske snage nije imao prevelikih pohvala (za razliku od njegovih suboraca), o branitelji­ma Bogdanovaca pričao je uz veliki respekt: „Jedino na Bogdanovcima… zaista su fanatični bili ti koji su držali Bogdanovce! I ta Prva internacionalna Brigada u Laslovu, to su bili fanatični borci! Znači stvarno nisu bili ku­kavice. .. I zna se čuvena priča kada smo prvi puta pu­kli na Bogdanovcima da se za njega (misli na Arkana) tri dana nije znalo gde je, da smo mislili da je mrtav”, (http: / / www.youtube.com/ watch?v=xws32sq9XeQ&fe ature=plcp). Više od 40 dana koje su HOS-ovci proveli u obrani, najbolje je zapravo opisao starac iz skupine izbjeglica pristiglih u Nuštar, netom nakon neprijatelj­skog osvajanja sela: „HOS-ovci? Mi bi pali prvi puta kad su (misli na napadače) došli u Bogdanovce! Jedino kad su oni došli (misli na HOS-ovce), šest tenkova su skinili prvi puta! Pa su skinili i drugi puta, jedno osam su skini­li! Pa i treći puta! A jučer kad su ovi došli, nisu imali više ni s čim. Nisu imali više s čim… Skinili bi ih opet, ne bi možda baš tako Bogdanovci prošli.

Zagrepčani Zoran Milas i Dražen Đurović došli su liječiti borce

 Dvojica entuzijasta HOS-a čine posebno zanimljivom priču o obrani Bogdanovaca. Zagrepčani Zoran Milas i Dražen Durović u pakao istočne Slavonije došli su lije­čiti borce dragovoljno, ali još uvijek kao studenti medi­cine. Milas je pristupio HOS-u, jer ga je bilo sram skri­vati se po skloništima u Zagrebu; Durović je pokušao ući u ZNG, ali mu referenti rekoše da nije služio JNA pa je i on potražio postrojbu koja ne gleda na šturu pro­ceduru. Pošli su za Vukovar ne rekavši roditeljima kuda odlaze, a već prvi su dan po dolasku u Bogdanovce sa­nirali ranjenika, iako do tada nikada nisu vidjeli ranje­nog čovjeka. U nešto više od 40 dana obrane Bogdanovaca, zbrinuli su kroz sanitet, u suradnji s trudnom dr. Suzanom Pejnović, više od 120 lakše ili teže ranjenih, od kojih je samo jedan preminuo. Ovi studenti uveli su među prvima u ratu praksu da jedan od njih djeluje na crti obrane, a drugi bude u sanitetu, što je povećalo efikasnost saniranja, ali i preveniralo mogućnost da od eventualne granate obojica stradaju i ne mogu liječiti suborce. Bilo ih je strah koječega, najviše toga da zbog nedostatka materijala neće moći pomoći ranjenicima, ali to im nisu smjeli pokazati. U proboj su krenuli u dramatičnim okolnostima. Branitelja koji su trebali držati okolne položaje više nije bilo, tenkovi i pješadija prodrli su i napali kuće u kojima su se nalazili s nekoliko žena i ranjenika. Zapravo su bili jedini naoružani u skupini, koju je u proboj vodio Dražen, dok ju je Zoran na za­čelju osiguravao. Nakon traumatičnog i dugog probija­nja, došli su smrznuti u Nuštar, saznali o brojnim po­gibijama njihovih HOS-ovaca i svjedočili sceni u kojoj ranjenik iz Bogdanovaca nije dopustio bolničkom dok­toru da ga previje, već je inzistirao da ga previjaju nje­govi „doktori”. Vrativši se u Zagreb, oprali su odjeću na­topljenu krvlju ranjenika i pokušali obnoviti normalan život. No, život u glavnom gradu bio je težak za nepo­željne dragovoljce HOS-a. Nisu se uklapali, društvo ih nimalo nije mazilo, zbog stresa u ratu imali su golemih poteškoća u studiranju, kasnije i u pronalaženju posla. Nakon više godina, izliječili su, svaki na svoj način, te­žak posttraumatski sindrom. Danas su uspješni ljudi i, naravno, žale za svim onima koji nisu uspjeli prebrodi­ti svoje krize, odnosno žale sve one koji kao pripadnici HOS-a bijahu (ili jesu) odbačeni od države za koju su se dragovoljno borili.

Sajmište je krajem rujna postalo najteži dio vukovarske bojišnice

Sajmište je krajem rujna postalo najteži dio vukovarske bojišnice. Pristigli HOS-ovci stavljeni su pod zapo­vjedništvo Petra Kačića – Bojlera, u početku su dobi­li u zadatak držati dva punkta: raskrižje Preradovićeve i Keršovanijeve ulice i raskrižje Keršovanijeve i Ulice Ognjena Priče. Ruševine i miris paljevine, već su u ruj­nu dočaravale stanje uličnih borbi. HOS-ovci su u sa­mom dolasku bili zasuti vatrom minobacača od čega su im uništena vozila i uvod u nadolazeće dane i nova pravila ratovanja. Usko­ro su se rasporedili u skupinama od sedam do deset ljudi, držali položaje i u borbama nadoknađivali nedo­statak lakog naoružanja. U početku je bilo većih i ma­njih pogrešaka, što je logična posljedica nesnalaženja na ovakvoj vrsti bojišnice. No, pogreške su se danima ispravljale i HOS-ovci su se vrlo brzo pretvorili u dobro organiziranu skupinu koja je nanosila iznimne gubitke neprijateljskoj strani u nadiranju.

Comments

comments