Udhos-Zagreb Udruga dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba
Skinite Manolićevu stigmu s HOS-a
HOS-ovci su još uvijek optuženi za veleizdaju nakon famoznog „Izvješća državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara” Josipa Manolića
tekst: Tomislav Šulj,
foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc
Dva nastavka o ulozi HOS-a u obrani Vukovara izazvala su brojne, uglavnom vrlo pozitivne reakcije. Prije opisa kraja njihove vukovarske priče, moram pojasniti i ispraviti neke stvari. Svaki tekst, posebno onaj pisan pomoću usmene predaje, zbog načina interpretacije podložan je pogreškama. Nekoliko sam sitnijih pogrešaka počinio, tako i jednu ozbiljnu. Nedovoljno sam točno opisao zapovjednu hijerarhiju obrane Bogdanovaca, stoga se ispričavam Ivanu Matkoviću – Lasti i Vinku Žaniću, zapovjednicima obrane sela. Nadalje, to što su HOS-ovci odigrali važnu ulogu, svejedno u Bogdanovcima ili na Sajmištu nikako ne treba shvaćati kao tezu da su oni jedini iznijeli teret obrane. Štoviše, ni sami HOS-ovci ne žele prisvajati ono što im ne pripada, odnosno zanemariti ostale branitelje vukovarskog ratišta. Na adresu uredništva stigao je jedan prigovor da je zanemaren doprinos ostalih branitelja i zapovjednika Sajmišta. Stoga moram ponoviti iste riječi kojima sam započeo temu o HOS-u: „Ako branitelji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spominjani, kao autor se unaprijed ispričavam”. Vukovarska bitka iznimno je osjetljiva tema, no iako ovo jest većinom priča o toj bitki, ona prvenstveno tematizira kratkotrajno postojanje Samostalne satnije HOS-a Vukovar. Pažnja je usmjerena na tu postrojbu zbog njezina doprinosa u borbi, zbog nevjerojatno visokih žrtava i svakako zbog činjenice da su naprosto izrezani iz medijskog prostora, baš kao što su zanemareni od strane državnih institucija unatrag 20 godina. Od njih 58, u Vukovaru je izgubilo život 25 HOS-ovaca, šest ih je završilo u logoru (također i pridružena dva člana). Od preživjelih neki su kao teški ranjenici ostali trajni invalidi, dok su gotovo svi uglavnom više puta „lakše” ranjavani, uglavnom gelerima ili snajperskim mecima. Svaka postrojba ima svoj značaj i ulogu u tijeku bitke za Vukovar koja nije počela u rujnu i nije počela s HOS-om, ali je svakako od početka listopada poprimila jednu novu dimenziju. O vrijednosti HOS-a dovoljno govori i cijelo poglavlje koje im je
posvetio Mile Dedaković – Jastreb u knjizi o bitki za Vukovar, a čije se mišljenje može sažeti u nekoliko riječi: „Za njih se, doslovce, može primijeniti ona da su došli tiho i ušli u legendu”. Mnogo konkretnije o značaju HOS-a može posvjedočiti legendarni zapovjednik sa Sajmišta Nikica Burić Samoborac, već samim time što je non-stop bio u uličnim borbama, ali i u intervencijama poradi drugih problema koji su opterećivali obranu Sajmišta. Nedostatak ljudi za borbu kao i ostale nuspojave vezane uz angažman boraca na ovako teškoj bojišnici bili su osnovni problem obrane. Svi koji su branili Sajmište: Ose, Žuti, Plavi, Crni, Bojleri, Dakovčani, vojna policija, fragmentirane male jedinice poput policajaca iz Varaždina ili gardista iz 1. brigade, naravno i HOS-ovci, svi su oni plaćali veliku cijenu zbog pucanja linija i nedovoljne popunjenosti ljudstva spremnog za okršaje. Sajmište uistinu nije bilo poželjno odredište za borbu, stoga već i podatak da su HOS-ovci dragovoljno pristigli na Sajmište upravo kada su počinjale najteže bitke, dovoljno govori o njihovu značaju. Nikica Burić – Samoborac zapamtio ih je kao takve: ,Ja sam njih prvo malo gledao, te HOS-ovce. Onak, došli su junački prvi dan i odmah vele ‘Idemo u napad!’. Ma koji napad, mislim si, kaj ovi pričaju!?! Pa su otišli, napravili pičvajz i neprijatelju i sebi i vidjeli su kaj se ustvari tu događa. Gledam ih i vidim da su hrabri, posebno gledam ove mlade i mislim si: ‘Pa kud su ova djeca došla u vražju mater!?!’. I gledao sam ja njih, pucalo se na sve strane i bome im nije bilo svejedno. Ali, negdje u roku od nekih desetak dana, kada su shvatili kako tamo stvari 
stoje, ovi od njih koji su ostali mentalno jaki postali su mrtvi-hladni na ludnicu oko sebe. Ništa ja od njih nisam bolji bio, samo kaj sam imao malo više znanja, obuke i autoriteta”. Cijeli listopad bio je težak, ali se linija ipak držala. Nažalost, do kobnoga 9. studenoga iz stroja su, jedan po jedan, ispadali značajni ratnici HOS-a. Darko Ko-merlin, Ivan Capan, Željko Soldo, Jure Mijatović, Alen Buhin, Mario Cigrovski, svi su bili iznimno teško ranjeni i napustili su 19. listopada konvojem Vukovar, može se reći u posljednji mogući tren. Ićo Kraji-nović, Rudolf Vuković – Senzen i Jean Michel Nicollier naknadno su teško ranjeni i kao takvi smaknuti su na Ovčari, kao i drugi njihovi ranjeni suborci iz vukovarske bolnice. Poginulo je također mnogo HOS-ovaca u samim okršajima. U Bogdanovcima je prvo poginuo Anđelko Sakač – Niger, a uskoro pogibaju i vrlo važni borci HOS-a, prvi zapovjednik voda u Bogdanovcima, Zdravko Špalj -Papundek i Nikola Bogojević -Dugi Nidžo. Obojica su poginula prateći Milu Dedakovića – Jastreba u izvlačenju ka Vinkovcima, dok se Šahim Botić – Dado uspio izvući, kao i ljudi Nikole Totha -Feniksa, odabrani za ovako značajan zadatak. Na Sajmištu su, pak, i to u izravnim uličnim borbama, pogibali zapovjednici HOS-a: Ivan Brdar, Željko Delić – Švico i Robert Šilić, ali i važni borci: Dubravko Rusek, Mladen Amstrong – Grof i Zdravko Bezuk. Nedostatak ljudi i streljiva nije više mogla nadoknaditi ni dobra taktika koja je vrlo uspješno funkcionirala tijekom listopada. Dotada se protivnika zavaravalo lažnim individualnim manevrom te prije opisanim „čišćenjima”, odnosno stalnim
vraćanjem kuća u ničijoj zoni. „Gle, na 500 metara, nekad i kilometar dužine imaš 30 boraca. Kaj ti je to? Ništa! Imaš tu praznina i po 50 metara, i onda sam tamo znao be-zveze pucati, da ovi steknu dojam da netko drži prostor. Ispališ dva tri metka, otrčiš još 20-30 metara pa opet ispucaš par metaka. Stalno sam tako trčao gore-dolje. I te kuće koje smo stalno iznova osvajali… Možemo mi izgubiti kuću dvije u prostoru, uostalom, kako da je braniš ako tenk puca po njoj ili sva gori? Ali smo to išli vraćati nakon što bi ih odbili baš zato da ne steknu dojam da nas je sve manje, da ne uvide da mi zapravo nemamo ljudstva da možemo držati ovoliki prostor”, prisjeća se Samoborac. Nažalost po obranu, svakim je danom linija bila sve tanja tako da ni stari trikovi nisu bili od neke prevelike koristi, koliko god su posebno HOS-ovci bili uspješni u akcijama „čišćenja”. Dana 9. studenoga, u razmaku od samo nekoliko sati iz stroja je izbačeno osam HOS-ovaca i nekoliko pridruženih, a važnih boraca. Petorica su nastradala nakon izdaje civila Dušana Bijelića koji je držao stražu, a ostali su nastradali hitajući u pomoć obraniti liniju kod Tekstilne škole. Zdravko Bezuk preminuo je od posljedica ranjavanja, a Igoru Širokom, koji je satima bio sam na liniji od nekoliko stotina metara, priključio se Da-mir Markuš koji je „samo” lakše ranjen. Stjepan Antolić, Davor Purulić, Jean-Michel Nicolier i Goran Kitić – Kitara teško su ranjeni, za njih je vukovarska bitka bila okončana. Vrlo brzo, u roku dva dana pogiba i Robert Šilić, a teško su ranjeni Ohran Merić i Josip Abel. Ovolika ranjavanja i pogibije, kao i pucanja na drugim linijama, bila su jasna najava kraja obrane Vukovara: „Uz sve te gubitke, a to su Ijudi koje ne možeš nadoknaditi ni da ih imaš, a kamoli u situaciji kada nitko živ neće više na Sajmište, pogotovo kada je Milovo Brdo palo, ja sam rekao Borkoviću: ‘Ovo se može držati još šest, možda sedam dana’. Dobro sam procijenio, skoro u dan kada ćemo pasti. Kroz tri-četiri dana se vrlo jasno vidjelo da će tako i završiti. Pritiske sam već razne imao da pustim neke skupine u proboj, razmislio sam i rekao: ‘Ajde, idem barem ove dečece spasiti’. Prvenstveno baš te HOS-ovce jer su se strašno iskazali, a posebno ove klince, kaj su oni imali, 18-19-20 godina. Trebao sam nekog pouzdanog, izabrao sam Mataiju kao najboljeg i rekao: ‘Rambo, ti moraš ove dečece izvući!’. Molili su da idem s njima, bilo je i suza, ali nije bilo šanse. Koji proboj, pa ja sam zapovjednik, ja moram ostati zadnji!”. Prije samog polaska u proboj valjalo se oprostiti i s teško ranjenim suborcima u bolnici, iako je 
njima već bilo jasno daje poraz neminovan, a sudbina potpuno neizvjesna. Pogledi su govorili sve, a na neki način su ranjeni i ohrabrili prijatelje da učine što moraju. Senzen je u svom stilu dao do znanja da se ne boji dolaska napadača i „da ih čeka sa svojom pumpericom”. Ićo Krajinović se smireno i s razumijevanjem rastajao s Markušem: „Senzen je takav bio od početka do kraja, beskompromisan. Svi su znali, pa i oni koji su ga prvi put vidjeli, da je veliki fajter i da ne žali ništa… Na Ići se isto nije moglo vidjeti straha, više pomirljivost, ali i nada jer je on bio duboko religiozna osoba. Uostalom, tko bi očekivao da će ovi na kraju 20. stoljeća u tolikoj mjeri prekršiti Ženevsku konvenciju, da će ne samo haračiti bolnicom, nego i likvidirati najteže ranjenike”. Viktorin Jurić – Paša pričao je s Nicolie-rom, Francuz je također prihvatio neminovnu sudbinu, raspravljali su o mogućnostima proboja. Sto su sve konkretno pričali, HOS-ovci nerado prepričavaju jer su upravo posjeti bolnici bili najmučnije iskustvo, kao i osjećaj koji i danas proživljavaju kada se sjete sudbina ranjenika. Markuš: „Strašno je bilo doći knjima. Ne znaš kako da im kažeš, a moraš im reći daje gotovo.. . Ma oni bi bez daljnjeg išli u proboj da su mogli, samo da im nisu te noge ranjene. Ostale rane bi ‘zanemarili’, ali primjerice Krajinović je bio ranjen u koljeno i kad se rana ohladila, nije mogao ni saviti nogu. Isto tako i Senzen… Ispada da bi bolje bilo da je, recimo kao ja, ranjen u glavu nego u nogu”. S obzirom na način kojime se JNA razračunao s ranjenicima, kako domaćim ljudima, tako upravo s HOS-ovcima, postoji prilična skepsa prema načinu kojim su bili „prepoznati”. Naime, oni su, a konkretno i Samoborac, neposredno prije poraza tražili da se uništi kompletna dokumentacija,liječnički kartoni na kojima je pisala pripadnost postrojbi, dok su neki važni ljudi iz bolnice smatrali da će JNA poštovati Ženevsku konvenciju i da im je već obećan pošten tretman prema ranjenim vojnicima. To se, nažalost, nije dogodilo. Naprotiv, ranjenici su sustavno likvidirani, ovisno već o porijeklu i pripadnosti postrojbi. Ipak tri HOS-ovca pukim su čudom uspjeli preživjeti odstrijel JNA. Kao i sve što se događalo na Sajmištu, njihova je priča bizarna već samim time što je, iako tragična, 
prožeta komičnim elementima, a granicu života i smrti katkad su činili možda pokoja sekunda, pogled ili riječ. Stjepan Antolić i Davor Purulić teško su ranjeni 9. studenoga; Puruliću su geleri tenkovske granate prorešetali trbuh, a Antoliću je ranjeni dio noge doslovno visio, što ga je i najviše plašilo kada je shvatio da je kraj: „Znao sam već tri dana da je gotovo. Razbacali su nas, nismo komunicirali, osim kad dečki nisu došli u posjet. Pogled mog kuma Špiljaraje sve je govorio, taj je znao lagati, ali ovo nije mogao… Užasavao sam se noge, gledao ju i mislim: ‘Pa kaj ako neko dođe i počne me mučiti tak da okreće tu nogu?’. I bome je takva ekipa dolazila; neki četnik, ali baš klošar, vidiš mu po licu, došao s neke dvije, ajmo reći, žene sumnjiva morala. Ova stavila automat na jastuk, počela prijetiti, ja si mislim: ‘Pa kaj će me nakon 50 dana takvog fajta cmeknuti neka flundra?’. Srećom, naišla je vojna policija pa su odbauljali”. Antolića su spasile medicinske sestre: „Njih dvije su me odnijele na nosilima na rate, dva puta su me stavljale na pod, da me odnesu i Baumgartnerica baš plače, veli: Evo, sad su mi sina odveli. On je bio na ulazu u bolnicu, evo bar ću tebe spasiti”. Purulić je na drugom kraju bolnice vidio da ljudi oko njega nestaju, da je već i sama vojna policija počela s popisima i prokazivačima odvoditi ljude, te je odlučio sam sebi „pomoći” i nagonski se dovukao do dvorišta, no Veselin Šljivančanin je zabranio da uđe u vozilo. „Šljivančanin nije dao, ja sam se vratio i na ulazu u bolnicu sam gledao kad će on otići. Kad su oficiri već otišli, jedan od četnika pita: ‘Ko još ide? Još ima jedno sjedeće mjesto?’. I ja sam rekao: ‘Evo ja idem, ja sam sjedeći’, mada sam po ranama trebao biti ‘ležeći’, ali tko te pita kad spašavaš glavu. I ja sam posljednji ušao, četnik lupi po vratima i kaže: ‘Ovo je zadnji, ovi ostali idu sutra!’. I nažalost ti ostali nisu dočekali svoje sutra”. Tada kreće vožnja na granici smrti cijelim Vukovarom, iako ranjenici ni danas nisu sigurni je li ih samo puka nesposobnost vozača prvog kombija spasila da ne završe na Ovčari. „Taj valjda nije znao kud treba voziti i mi smo cijeli dan kružili od izlaza do izlaza. Borovo Selo, bolnica, Lužac, opet bolnica, Sajmište, bolnica, prema Bogdanovcima i na kraju drito za Negoslavce i za vraga stanemo na onom T raskrižju. Vika, galama, pjesma, stali baš pored lokalne krčme. Kad tamo opet neka lokalna ‘dama’ skužila tko je u vozilima i počne urlikali da nas treba poklati, da su kukavice ako nas žive puste. I stvarno, ovi 
navale na kombi, već su prvoga napola izvukli van, kad naleti kampanjola vojne policije i nekako smiri stvar”. Opet se vraćaju prema bolnici, no vjerojatno su ih nakon toliko vožnje uočili i francuski promatrači koji osiguravaju da se mini-konvoj prebaci u Srbiju, potom BiH. Opasnostima i zaustavljanjima nije bio kraj: „Zadnji pokušaj klanja je bio u Bijeljini. Otvara rulja vrata, hoće nas izvući van, ali su tamo srećom bile kamere BBC-a”. O atmosferi linča svjedoče i batine koje je doktor Aleksijević, Crnogorac, dobio samo zato što je izišao iz konvoja ne bi li ranjenicima donio vodu ili cigarete. Iako su po putu neki podlegli teškim ranama, naravno da su u tim uvjetima prevoženi zajedno sa živima do konačnog odredišta, Sremske Mitrovice. U Mitrovici ranjenici prolaze nove avanture, zlostavljanja pa i nadrealne scene poput one gdje se doktor Aleksijević, misleći da se Antolića vodi na strijeljanje, potukao s prvim stražarom koji je iskazao humanost. Na kraju je već rezigniranost bila na toj razini da je u jednom od brojnih posjeta „interesenata”, Antolić na pitanje jednog mladog rezerviste “da li je bio na utakmici Dinamo – Zvezda i istukao ga”, mrtav-hladan odgovorio da ih je previše u životu istukao da bi ih sve popamtio. Nakon brojnih sličnih prijetećih posjeta, 70-ak ranjenika napokon je krenulo put slobode, ka Dvoru kod Bijeljine, no i to je putovanje prožeto prijetnjama klanjem, kamenovanjima i zlostavljanjem. Ipak, njih dvojica, kao i Josip Abel, domogli su se slobode, dok o sudbini ostalih HOS-ovaca iz bolnice možemo samo nagađati koliko je bila bolna prije same egzekucije. Na Ovčari su smaknuti: Ivan Krajinović – Ićo, Željko Herceg – Đero, Tihomir To-mašić – Tihica, Rudolf Vuković -Senzen, Dragan Granić, Vid Ivanić, Ohran Merić, Pavao Spudić, Tomislav Lesić – Dok, Jean-Michel Nicolier, Duško Smek – Bosanac i Jadranko Anić – Antić, s time da posmrtni ostaci posljednje trojice još nisu pronađeni. U noći 16. na 17. studenoga, „pokretni” HOS-ovci su krenuli u proboj: „Okupila se poprilična ekipa, nas 37. Dio vojne policije, nešto civila i mi. Igor Široki, Zvone
Ćurković, Žac Špiljar, Petar Gelo, Velja Kvesić, Paša, Goran Đurić i ja, to je ostalo na ‘nogama’ od HOS-a, sposobno za put. Naravno, ako se tako može reći za skupinu gdje su svi bili ranjeni, a zapovjednik Zvone je bio napunjen gelerima kao fazan poslije lova. Ipak smo krenuli, znali smo što nas čeka, ako ovima panemo u ruke”, prisjeća se Markuš. Put je trajao satima i satima, katkad su nijanse ovisile da sve ne završi kao proboj suboraca iz Bogdanovaca. „Noć, odjekuje pucnjava na sve četiri strane, na izlasku nekoliko ‘prstena’ neprijateljskih vojnika, oklopa i hrpe prokletih mina. U koloni po jedan prelazimo betonski most, načičkan minama i ulazimo u šumarak. Ni danas mi nije jasno kako smo to prošli, a da nitko nije zapucao jer smo na tom mostu bili idealna meta, praktično udaljeni 30 metara… Prešli smo potom Vuku i to nekim malim gumenim čamcem, jedan po jedan. Noć je bila oblačna, idealna za šuljanje, za proboj, za život… Vjetar je lagano puhao i njihao kukuruz, stvarajući poseban zvuk. Taj povjetarac nas je zapravo spasio, jer je bio dovoljan da prikrije naše kretanje. Dugo smo, dugo hodali jer smo morali obilaziti sva sela: Bogdanovce, Marin-ce, Cerić… Sjećam se velikih lomači, koje su četnici kod sela palili, što je pomagalo da ih zaobiđemo. .. U jednom trenutku, Široki i ja smo od tolikog umora naprosto zaspali, no spasio nas je Rambo – Mataija koji se sam vratio i natjerao nas da nastavimo hodati”. Put do slobode nije prošao bez velike opasnosti. Nesretnim slučajem Goran Đurić opalio je „pumpericom”, iz neposredne blizine ranio vojnog policajca, a istodobno alarmirao neprijatelja da ima neželjeno društvo u susjedstvu. Manja skupina koju je poveo domaći vodič, Jakov Crno-marić, krenula je prema Nuštru spašavati ranjenika. „Taj Jakov bio je nevjerojatan čovjek. Već nas je dotad spasio uklonivši potezne mine, a dok smo razmišljali što napraviti, on je skinuo uniformu,zataknuo pištolj i rekao: ‘Ja ću ga nositi po čistini’. Ja sam, iako i sam prilično ranjen, rekao svojima da idemo i mi. Paša ga je nosio na leđima, Doktor i Slavuj su ga gurali nekim biciklom”, prisjeća se Ćur-ković. Ubrzo, nakon manje od pola kilometra, na raskrižju kod Henrikovaca i Cerića ih je na zemlju satima prikovala pucnjava snajpera: „Ma oni su se 
ustvari igrali s nama, svjesni koliko smo jadni. To je trajalo pet-šest sati, valjda dok im je bilo zanimljivo. Pa smo čekali još sat-dva, Široki me u suzama molio da krenemo, makar nas pobili. U jednom trenu sam pomislio: ‘Ma Bože, ako je došao red, onda nas sad uzmi, ali ovako nećemo gutati prašinu’. Dignem se i potrčim koliko sam mogao onako ranjen. Stanem i hodam dalje lagano. Ljudi idu, svi su se dečki digli i idu. Mi smo cijeli kilometar i pol hodali da nitko nije pucao. Kretali smo se između špagica, po minskom polju, mi smo jednostavno hodali. Nitko ne puca. Kojim čudom, zašto? Ni dan-danas nam nije jasno! Ušli smo tako u Nuštar, ja sam otišao na previjanje, a Viktorin Jurić -Paša, Široki, Mataija i još nekoliko njih opet se vraćaju po istoj onoj čistini po ranjenika. Opet su ih transporterom tražili, ali izvukli su ga i napokon je toj agoniji došao kraj”. Veća grupa držala se početnog cilja, slijedeći žice dalekovoda i tako je nakon duge hodnje napokon došla u Vinkovce. Time konačno završava cjelodnevna kal-varija HOS-ovaca i ostalih koji su pošli u proboj 17. studenoga 1991. godine. Naknadno je ipak poginuo još jedan HOS-ovac, Dragan Peša – Šiljo. On je krenuo u skupini sa Samoborcem, drugi dan, tek nakon konačnog kraja! Bila je to vrlo teška odluka za Samoborca koji se nije htio predati i koji je do posljednjeg trena forsirao ideju da se sruše mostovi oko Vuke i da se brani sam centar i bolnica. Svjestan da bi time dobili možda dva dana vremena, dodatno navukli bijes napadača na ljude u bolnici, odlazi u posjet Krajinoviću: „Ićo veli: ‘Vidim ti po faci da nije dobro, a pošto je tako kako je, vi svakako odite, a nama Bog što da’. Kasnije sam još imao neugodne razgovore s vodećima u bolnici, na kraju se ispostavilo da sam, nažalost, bio u pravu, da ta priča s ranjenicima neće dobro završiti. 186 ljudi je krenulo, zadnji sam napustio most”. Josip Tomašić – Osa, zapovjednik Sajmišta, vodio je skupinu, Samoborac je bio na začelju. Skupina se razdvojila zbog bizarne situacije: „Ide kolona, stane i stoji. Nakon nekog vremena, ja odem naprijed i gledam, to nisam u životu videl; čovjek stoji i spava! Zaspao je na nogama, a kolona je otišla naprijed, dok smo mi iza čekali misleći da ovaj iz nekog razloga također čeka. I tako nas je zaostalo 36, nitko iz Vukovara, samo dva Vinkovčana”. Potom je uslijedio maraton hodnje pod konstantnom opasnošću, neki su se već nakanili ubiti, no uspjeli su naći put Vinkovaca. U svoj toj agoniji, skupina u kojoj se našao Peša, odvojila se i kod Petrovaca upala u smrtnu zamku. Bio je to posljednji poginuli HOS-ovac u izravnom okršaju s neprijateljem. Ostali preminuli na Ovčari, nažalost, nisu imali mogućnost pružiti otpor. Cijela priča s HOS-om nije završila na način na koji je trebala jer bi u svakoj drugoj državi takva postrojba, pogotovo zbog enormno visokih žrtava, bila uzdignuta na posebno mjesto. U Hrvatskoj su, kao i neki drugi branitelji Vukovara, isprva dočekani uz prijetnje, sumnje i optužbe. Preživjeli su se kao pokisli vratili domovima, u nimalo doličnoj atmosferi. Široki se zatvorio u kuću jer su ih mediji proglasili dezerterima, Damir Radnić imao je i policijski tretman na La-ščini, borci iz Kutine su se vraćali potajice i uz pregovore s lokalnim organima vlasti, gotovo kao u nekom filmu. Čak i ranjenici koji su slučajem preživjeli Ovčaru doživjeli su provokacije u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. Vrlo neobičan rasplet događaja, može se konstatirati i svojevrsna pobjeda tajnih službi JNA, ali i onih ljudi iz vlasti, poput Josipa Manolića, koji su uporno prezentirali HOS kao paravojnu skupinu. Preživjele borce HOS-a jako smetaju te uspomene: „Ma nismo mi htjeli ni prijeme, ni priznanja, ni medalje. Tek možda da nam stisnu ruku i kažu ‘Hvala’, da nas pošalju da se odmorimo pa ako imamo volje da možda pomognemo svojim iskustvom u stvaranju Hrvatske vojske. No, bilo je neugodno i ružno”, prisjeća se Damir Radnić prvih tjedana nakon povratka. Ipak, većina preživjelih HOS-ovaca, čak i dvojac teško ranjenih, Antolić i Purulić, brzo se priključuje, kao i brojni branitelji Vukovara, rekonstrukciji 204. brigade vukovarskih veterana u Rakitju, a potom i u novoosnovanu 5. gardijsku brigadu.
Prošli su sva ratišta, sve operacije HV-a u kojoj su 204. BVV i 5. GBR sudjelovale: Hercegovina, Posavina, Maslenica, ponovo Hercegovina, srednja Bosna, redom najteža ratišta. Borci i zapovjednici HOS-a, iako višekratno ranjavani, ostvarili su značajan ratni put. Zvone Ćurković i Damir Radnić kao inspektori HOS-a, oba kasnije kao zapovjednici 4. bojne 204. brigade. Radnić je s postrojbom prošao sva ratišta, ranjavan sa suborcima, karijeru završio kao pukovnik i zamjenik zapovjednika nastavnog središta za obuku vojnika u Muzilu.
Ipak, HOS kao postrojba postala je i ostala neželjeno dijete u institucijama koje kreiraju kolektivnu memoriju. Nema ih u udžbenicima, nema ih u medijima, čak je igrom slučaja upravo na njihovoj priči zapelo prikazivanje dokumentarnog serijala „Heroji Vukovara” na HTV-u. Štoviše, a što je uistinu nevjerojatno, oni su još uvijek optuženi za veleizdaju u famoznom „Izvješću državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara”.
Jedna od brojnih gnjusnih optužbi kojima je cilj kreirati tezu kako je HSP s HOS-om i u sprezi sa zapovjednicima Vukovara pravi krivac za lošu obranu glasi: „… pojedini pripadnici HOS infiltriraju se i u ZNG gdje pokušavaju širiti uobičajene laži i dezinformacije te vršiti… i vrbovanje za oružane akcije prema legalno izabranim vlastima u RH”.
Tvorac tog uratka, koji zapravo apsolutno ničim nije objasnio uzrok pada Vukovara, osim time što je izmislio postrojbe HOS-a koje su trebale napasti Banske dvore i likvidirati Franju Tuđmana, Josip Manolić, i nakon 15 godina, pred haaškim istražiteljima tvrdio je kako su HOS-ovci nacisti. Nevjerojatna konstrukcija za postrojbu koja je samo u Vukovaru pod oružjem imala: Srbe, Crnogorca, Muslimana, Francuza, čak i ženu i čiji vrhovni zapovjednik, Dobro-slav Paraga, nikakvim političkim ili sličnim pritiskom nije pokušao utjecati na odluke svojih ratnih zapovjednika.
Krajnje je vrijeme da državni organi proglase taj dokument-elabo-rat nevažećim i time skine stigmu kako s HOS-ovaca, tako i sa svih branitelja Vukovara. Što se tiče samog HOS-a, ti će momci biti sretni ako katkad upalimo svijeću 18. studenoga za njihove poginule i nestale suborce.
U proboju iz Bogdanovaca pogibaju i najmlađi pripadnici
Teško je opisati vrijednosti pojedinaca, svi su imali prednosti i mane, ali i neku posebnost. Dubravko Rusek, priključio se u posljednji tren, prebrzo poginuo, i o njemu nema informacija. Stariji i oženjeni su s vremenom počeli sve više razmišljati o djeci i obitelji: „Obran je bio jako dobar, prije ranjavanja mi je govorio o djeci, kako ih voli, kako mu je teško što ih ne vidi. Kao daje predosjećao!”, prisjeća se Markuš Obrana Merića, kao i Mladena Arnstronga: „Grof je puno pričao o djeci, posebno o kćerki. Bio je strašno ponosan na djecu. Tada nisam razmišljao koliku žrtvu prinose ti ljudi koji su bez obzira na obitelj došli ginuti u Vukovar”. Obitelj su kao oženjeni ostavili i Vid Ivanić, Dragan Granić, Jadranko Anić – Antić, Duško Smek, Tomislav Lesić, Pavao Spudić, Željko Herceg, Rudolf Vuković. HOS-ovci se sjećaju vrckavosti Jadranka Anića – Antića, koji je prije rata bio milicajac i ZET-ovac, a posebno se sjećaju situacije kada je biciklom preletio prostor pod vatrom koji zbog korpulentnosti nije mogao brzo pretrčati. Mirni Ivan Krajinović bio je ratnik koji je više puta spasio suborce pod vatrom. Zdravko Bezuk položio je život ne bi li upozorio suborce da ulaze u pogibelj.
Naoko opasni Željko Herceg i pedantni Tihomir Tomašić bili su nerazdvojni, zajedno su i smaknuti na Ovčari. Tomislav Lesić – Dok, možda i najzanimljiviji HOS-ovac, farmaceut s vrlo zanimljivim idejama o osnivanju vlastite ratne bolnice. Duško Smek – Bosanac, šaljivdžija, također osebujna ličnost, uspio je izazvati sudar automobila u ratnom Vukovaru. Dragan Peša, spretan u dočecima tenkova, jedini je HOS-ovac poginuo u proboju iz Vukovara. U Bogda-novcima su isto poginuli posebni ljudi, kao prvi, zagrebački „štemer”, Anđelko Sakač. U izvlačenju Dedakovića pogiba možda i najspremniji HOS-ovac, prvi zapovjednik u Bogdanovcima Zdravko Špalj -Papundek, potom Nikola Bogojević, kojega Ćurković opisuje: „čovjek spomenik, došao usred borbe i tjerao da idemo puškama na tenkove”. Nažalost, osim legendarnog uništavača tenkova, Žarka Manjkasa – Crvenkape, u proboju iz Bogdanovaca pogibaju i najmlađi pripadnici HOS-a. Zoran Antunović imao je 18 (22. 7. 1973.), Ante Šarić 17 godina, priključio se zatajivši pravu starosnu dob (23.9.1974.) i već to, osim što su bili dobri i pouzdani borci, dovoljno govori o njima.
Nikicu Burića-Samoborca svi opisuju kao “samostalnu postrojbu”
Mnogi iz Vukovara ostali su u dobrom sjećanju HOS-ovaca, no jedan čovjek ima poseban status. Nikicu Burica – Samoborca svi koji ga pamte iz Vukovara opisuju ga kao „samostalnu postrojbu”. Prijeratni fakin iz Samobora, prošao je višemjesečnu tajnu obuku na Žumberku. Kada je došao u Vukovar, eliminirao je veći broj neprijateljskih vojnika takvom lakoćom da su ga pitali: „Što si ti došao iz Legije?”, na što je odgovorio: „Ne, ja sam došao iz Samobora”, i nadimak je ostao. HOS-ovce je impresionirao sveprisutnošću i akcijama koje je provodio, bilo da su bile borbene ili izvlačenje ranjenika s mjesta pod neprijateljskom vatrom. Tijekom borbi postao je dozapovjednik Sajmišta, ali svoj je autoritet provodio zapovijedanjem isključivo na terenu, u borbi. Za vrijeme opsade, neumorno je natjeravao borce na ustrajnost i oprez. Tijekom jedne od najvećih borbi Samoborac, Curković i Ivan Andelić – Doktor sami su odbili napad velike kombinirane postrojbe, zapravo čuvajući povlačenje ranjenim i opkoljenim suborcima. Nakon borbe u kojoj je neprijatelj motorolom čak tražio podršku avijacije, Curković je poželio pojesti konzervu paštete, no Samoborac mu nije dao: „Odi Zvone, jebala te pašteta, buju nam pobegli!”, čime mu je spasio život jer je koju sekundu poslije granata pogodila direktno u prostor privremene blagovaonice. Nije davao mira ni jednom branitelju, danas mu oni preživjeli zahvaljuju na „dosađivanju” kojima im je spašavao živote. Mladi HOS-ovci posebno ga pamte zbog naklonosti i odnosa, pa makar se pažnja manifestirala u obliku poklanjanja čokoladice za svakoga onesposobljenoga neprijateljskog vojnika. Osobno je zapovjedio da HOS-ovci koji se bore na Sajmištu moraju krenuti u proboj: „Klinci, vi morate izaći i morate ostati živi!”.
U logoru je završila i jedina žena koja se priključila HOS-u
Ilija Ačkar, Vlado Kovač, Zlatko Ovčar, Stjepan Dugan, Ivica Čančar i Bozo Šoković nisu izišli u proboju, već su stjecajem okolnosti zarobljeni nakon čega su prošli torture u Sremskoj Mitrovici. U logoru je završila i jedina žena koja se priključila HOS-u, Violeta Zagrecki – Antolić. Nakon što je od Amstronga dobila pušku, od Senzena oznaku, više se nije dala „otjerati” ni nakon što su saznali da je majka malodobnog djeteta. Pred poraz pogubila se s ostatkom ostataka postrojbe, u njoj je proradio majčinski instinkt. Skinula je uniformu, uputila se obitelji u sklonište na Olajnici, potom ka bolnici, gdje su u dvorištu razvrstavali muškarce od žena i odvodili ih na Velepromet. Već šamar i prijetnja kojime je prijeratni kriminalac počastio Violetina ranjenog očuha, bila je jasna naznaka da slijedi pakao. U predstavi za kamere, „osloboditelji” su zarobljenike „humano” nahranili, a zapravo su vrijeme iskoristili da uz pomoć lokalnih prokazivača precizno lociraju buduće žrtve. „Mislim da je moj kasniji tretman ‘osigurala’ žena koja me zapamtila kada sam jednom uletjela u podrum i nimalo lijepim riječima natjerala muškarca iz podruma da mi dođe pomoći evakuirati ranjenika. Bila je ispred mene, naglas pričala o pogibijama s četnikom, imao je kokardu… Okrenula se, pogledala me i ja sam znala da je to-to”. Sa skupinom od 20-ak žena koje nisu autobusima napustile Velepromet provela je jezovitih tjedan dana. Razdvojili su je od djeteta, koje je jedna hrabra sugrađanka uzela na brigu nakon što su histeričnoj Violeti prijetili da će ga udomiti u Srbiji. Ispitivali su je i premlaćivali u zloglasnoj sobi smrti, fingirali lažna strijeljanja. Visoki časnik JNA, Makedonac, prekinuo je torture. „On je stavio čuvare pred sobu jer su dotad već ubili neke ljude na ispitivanjima… Tukli su me tamo rukama, nogama, šipkama, koliko znam najviše od svih žena. Svašta su izmišljali: ‘Majku ti ustašku, pe-kla si i jela našu decu’, da sam ih snajperom skidala s vodotornja… Nije bilo šanse da priznam da sam bila u HOS-u, jer vjeruj mi da ni trenutka više ne bi bila živa! Napravila sam blok i zabetonirala HOS i ratovanje. Samo sam odgovarala: ‘Ne znam, ne znam, ne znam’. U toj borbi za opstanak ti i sam sebe uvjeriš da ne znaš! Jer ako samo malo nešto ‘znaš’, nešto moraš malo i više ‘znati’. Ovako, svjestan si da ćeš dobiti porciju batina, ali živiš i čuje te se. A istovremeno oko sebe osjećaš smrt… U vojarnu kad su nas odveli, ipak je bilo lakše. Bilo je svjetla, bilo je nade, iako je i tu bilo selektiranja, a koliko znam i silovanja”. Nakon nekoliko dana zatočeništva u vojarni, žene su prebačene u Mitrovicu. Violeta je cijelo zarobljeništvo provela s majkom, u Zagrebu je nakon razmjene našla dijete, a nakon oporavka se iznova, do kraja rata, priključila 204. brigadi.
Jurčanova kalvarija i HOS-ova štafeta smrti
Damir Radnić, Branko Smoljan, Goran Petrović, Jako Kalauz, Marinko Lozić, Dražen Đurović i Zoran Milas uspjeli su izbjeći pogibiji u proboju iz Bogda-novaca. Veliki broj od 130 poginulih branitelja i civila koje je pedantno zabilježio Vinko Žanić poginuo je upravo u proboju. Jednu veliku skupinu činili su civili i HOS-ovci Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta – Pidžo, Zoran Antunović, Ante Šarić, Ivica Jurcan i Žarko Manjkaš – Crvenkapa. Tražili su put ka Nuštru, slijedeći rijeku Vuku, puzajući kroz kukuruze i provlačeći se kroz šumarke. Kada su se povukli ka Vuki, naletjeli su na minsko polje. Crvenkapa pogiba, naknadno Šarić i Antunović, kao i Josip Knežević koji se ranjen utopio htijući popiti vodu iz Vuke. Jurcan, Hrbatović, Iveta i Đuro Kovačević bili su teško ranjeni. Preplašeni preživjeli su ih koliko-toliko pre-vili i nastavili svoj put (koji je nažalost završio smrću većine). Uskoro je naišla neka druga grupa koja je teške ranjenike prebacila u obližnji kukuruz. „Naj-pokretniji” Kovačević satima je puzao ne bi li u šljemu donio nekoliko kapi vode iz Vuke. Dani su prolazili, morali su paziti da ne zaspu svi odjednom da se ne smrznu, a sve više su pomišljali na samoubojstvo Osmi dan naišao je Julio, Vukovarac koji je također lutao u proboju, ostavio paštetu i poveo koliko-toliko pokretne Hrbatovića i Kovačevića. Deveti dan naišao je policajac u proboju, Željko Dapić, te uz obećanje da će poslati po najteže stradalog Jurcana, poveo je Ivetu put Nuštra. Istu večer Jurcan je čuo glasove te zazvao, ispostavilo se, grupicu branitelja. Oni su ga stavili u šatorsko krilo, zapravo iskoristili da im bude vodič, da ne nalete na kobno minsko polje. Potom su ga ostavili u kukuruzu, umotanog u krilo, uz obećanje da će poslati pomoć. Naredna tri dana, Jurcan je ležao, ne mogavši smoći snage da se ubije i onda, konačno su 12. dan naletjeli novi borci, ovaj puta pripadnici JNA koji su smogli ljudskosti da ga odnesu u Marince. Iako bez obje potkoljenice, u zarobljeništvu počinje nova agonija, uz stalne batine i psihička zlostavljanja. Jurčanova kalvarija koja završava krajem ožujka, dobit će, kao i „štafeta smrti”, dostojan prostor u VP-u. Nažalost, tijekom cijele muke, doktori su ga operirali gotovo kao životinju; u jednom danu amputirali su mu lijevu potkoljenicu, desno stopalo i stavili fiksator na teško oštećenu lijevu nadlakticu,uz sva ostala saniranja sitnih rana.
kraj.
